U Durbanu je ovog ponedjeljka (28.11.) započela 17. konferencija o klimi Ujedinjenih naroda. Ovaj put je u Južnoafričku Republiku otputovalo čak oko 20 tisuća predstavnika zemalja članica Svjetske organizacije i izaslanstava raznih organizacija iz oko 160 zemalja, konferencija će potrajati čak 12 dana, ali samo najveći optimisti očekuju konkretne zaključke i nekakav ugovor koji bi se nastavili napori ograničavanja emisije ugljičnog dioksida dogovoreni u Kyotu 1997. godine.

Ali taj davni sporazum iz Japana obuhvaća samo razdoblje do 2012. godine i do sada su propadali svi pokušaji dogovora o novom sporazumu. Čak i zemlje koje su tada prihvatile obavezu smanjivanja emisije plinova koji uzrokuju efekt staklenika u našoj atmosferi, žele da ovaj puta taj cilj prihvate svi - dakle i "nove" industrijske sile poput Kine, ili nisu spremne niti same nastaviti sa naporima očuvanja klime. Čak niti Japan više nije spreman bez oklijevanja staviti novi potpis pod ugovor, a da niti ne spominjemo zemlje koje su možda čak i  prihvatile sporazum iz Kyota, ali ga nikad nisu ratificirale - poput SAD ili Kanade.

U međuvremenu se doista mnogo toga promijenilo i najveći proizvođači ugljičnog dioksida više nisu nekadašnje industrijske velesile. Prosječan Kinez je po emisiji takvih plinova, već dostigao manje razvijene zemlje Europske unije poput Rumunjske, a više plinova koji uzrokuju efekt staklenika nastaje i u Južnoafričkoj Republici ili Maleziji nego na primjer u Francuskoj. Rekorderi - gledavši po glavi stanovnika - su zapravo stanovnici Ujedinjenih Arapskih Emirata, Bahreina ili Kuvajta, dakle redom zemalja koje ionako nikad nisu potpisale sporazum iz Kyota.

U međuvremenu je čak i Kina prihvatila činjenicu kako se naša planeta doista zagrijava, kako smo svjedoci čitavog niza meteoroloških fenomena poput orkana i kako je doista moguće da je čovjek tome pridonio - ili barem kako ne bi bilo pogrešno učiniti nešto protiv emisije ugljičnog dioksida. Ali Kina traži više vremena i duža razdoblja za provođenje promjena, a u međuvremenu je čak i Europska unija sklona produljiti rokove do kada bi svaka zemlja morala dokazati kako je provela ono što bi bilo dogovoreno.

Čitav niz organizacija za zaštitu okoliša se ne želi pomiriti sa takvim oklijevanjem: oni su izračunali da je naša planeta na najboljem putu da do kraja stoljeća temperatura naraste za čak 3,5 ili možda 4 stupnja Celzijusa i ta klimatska promjena neće čekati političare da se nešto dogovore. Uoči konferencije u Durbanu je i Svjetska organizacija za ishranu (FAO) u Rimu predstavila već alarmantne podatke o pogoršanju stanja na obradivim područjima naše planete i o već sve očitijem problemu pitke vode.

Ta je specijalizirana institucija Svjetske organizacije morala konstatirati kako se na oko deset posto takvih površina uspio povećati urod, ali kako je čak četvrtina zemljišta na kojoj se uzgaja hrana u međuvremenu "izuzetno degenerirana" zbog promjene klime i meteoroloških okolnosti. FAO podsjeća i kako nas je sve više na našoj planeti i kako će do godine 2050. trebati nahraniti devet milijardi ljudi.

To pak znači da će svjetska proizvodnja hrane do tog roka trebati narasti za 70%, što znači oko milijardu tona žitarica i riže više nego što se ubire danas i oko 200 milijuna tona mesa i ribe više nego što se ulovi danas. Na prvi pogled, to se ne čini nemogućim: čovječanstvo je već postiglo "zelenu revoluciju" i od 1961. do 2009. su se obradive površine proširile samo za 12%, ali je urod porastao za čitavih 150%.

Ali ta vremena su prošla: već se sad može vidjeti kako su urodi na nekim područjima jedva polovica od onog u najboljim godinama, a poplave, odroni zemlje i zagađivanje okoliša nezaustavljivo otima ljudima obradive površine na kojoj se mogla uzgajati hrana. Dodatni je problem voda, upozoravaju stručnjaci Ujedinjenih naroda: intenziviranjem poljoprivrede su se mnoge kemikalije bacale na polja, a i industrija je pridonijela da su podzemne vode sve prljavije.

Ukratko, kako bi se ostvario porast proizvodnje hrane bit će potrebne upravo astronomske svote kako bi se osiguralo učinkovito i ekološki održivo navodnjavanje. Samo za zemlje u razvoju su stručnjaci FAO-a izračunali da će im do 2050. biti potrebno čitav bilijun dolara (oko 750 milijardi eura). Alternativa će biti - sve više gladnih