Znanost obuhvaća proučavanje prirode i njenih zakona. Fizička realnost kakvu mi poznajemo napravljena je prema određenim pravilima i strukturama, odvojenim od naših odabranih perspektiva. One mogu biti izražene pomoću matematike ili vizualizirane geometrijski. Da bi razumjeli znanost, čovječanstvo je promjenilo svoj odnos prema prirodi. Neki koriste znanje o prirodnim zakonima da bi efikasnije primjenili njihovu volju mimo prirodnih zakona, odnosno promjenili prirodni tok, dok drugi koriste to znanje da bi bolje sinhronizirali svoju volju sa prirodom, tj. da bi bili u skladu s njom. Drugospomenuti donose balans i dobrotu, a prvi donose debalans i iskorištavaju resurse da bi se održali kao jedini vlasnici tih resursa. Tehnologija koja proširuje individualnu slobodu, i koja direktno povezuje čovjeka s prirodom, je zabranjena ili korumpirana, a crkveno-znanstveni aparat i industrija se promovira kao "normalnim" iako zagađuje prirodu, te ograničava ljudski napredak i slobodu. Tehnologija - sve dok ne zamjenjuje spiritualnu evoluciju - čini jako bitan faktor u pomaganju u duhovnoj evoluciji ako pomaže nekome kod oslobađanja od materijalnih ograničenja i preokupacija.

 

 

Znanost proučava niz uzročnosti. Kad posljedice mogu biti predviđene iz uzroka, tada posljedica može biti kontrolirana tako da se kontrolira uzrok. To je princip kako se današnja znanost primjenjuje - da bi mogli predvidjeti i zbog toga kontrolirati posljedice, slično kao i prirodne sile koje vode napretku ili ograničavanju naše slobodne volje. Jer - znanost je znanje, a znanje je moć - oni koji žele moć imaju tendenciju istraživanja stvari jako umješanih u tajne znanosti. Što više znaju, mogu djelovati sa više uzroka, pa im to daje posljedice koje oni tada mogu kontrolirati.

Kad se inkarniramo u naša fizička tijela, mi smo se složili da trpimo određena ograničenja i pravila. Taj "ugovor s fizičkim tijelom" je zaista sporazum kojim slijedimo zakone fizike kao većina ljudi koja ih proživljava. Neophodno je dozvoliti "igri učenja života" da nastupi bez poteškoća i sa slobodnom voljom maksimalnom broju "igrača". Doduše, taj ugovor stvara i neke dozvole onima koji koriste zakone fizike da iskoriste neke individue koje su mu vjerne. To je razlog zbog čega su mračne sile naklonjene tehnologiji - radije nego da se bave slobodnom voljom direktno, koristeći tako pametnije načine oko primjene slobodne volje kroz razne metafizičke "legalne" načine i ciljeve da bi postigli svoje želje.

Znanost i tehnologija povećavaju moć nečije slobodne volje, tako da zato povećavaju i njegovu snagu. Zato ona može biti iskorištena kao kontrola nad slabijim stanovništvom ili pak kao podrška za dizanje cjelokupne svijesti i nivoa svih pojedinaca. Nažalost, većina onih koji su pokušali liberalizirati tehnologiju da bude svima dostupna, uzbudili su one koji imaju monopol nad njom i bivali su ubijeni. To pokazuje da je metafizički napredak i znanje vrlo bitno sve dok njihova učinkovitost raste u skladu s tehnološkim i znanstvenim napretkom.

Zbog toga što znanost djeluje na povećavanje slobodne volje, onima koji su na vlasti je zadnja stvar što bi željeli je širenje znanja. Time bi oni izgubili svoju moć koju imaju. Zato je liberalna tehnologija kontrolirana ili zabranjena. Tehnologije koje uključuju besplatnu energiju, antigravitaciju, psihotroniju, putovanje vremenom, kreiranje realiteta, lječenje raka, teleportacija,... itd.- sve koje postoje na nivou tajne vlade ali ne na nivou javnosti. Što je veća razlika u tehnologiji kojom se koristi vladar i one kojom se koristi rob, to je veća moć vladara.

Istraživači nekonvencionalnih znanosti koji su se susreli sa prikrivanjem njihovih otkrića su: Nikola Tesla, Thomas Townsend Brown, John Searl, Stefan Marinov, Eugene Mallove, Wilheim Reich, Royal Rife i Joseph Newman. Tu su i još mnogi koji su bili eliminirani ili ušutkani prije nego su objavili svoje radove u javnosti.

Znanost i matematika u našim javnim edukacijskim institucijama su ušutkana i ograničena i ne smiju se istraživati u osjetljivim područjima. To je učinjeno pomoću trikova u logici koja je prisutna iznad svih intelektualnih nepravilnosti, tj. nemogućnost da razluči apsolutne od relativnih vrijednosti. Stanoviti koncepti i varijable su odbačene na početku kao nebitni ili suvišni, a u stvari su "vrata" za tajne znanosti. Te teme su uvijek odijeljene i prevaziđene na apstraktne načine da bi se zaštitilo njihovo razumijevanje od strane studenata na spoznajni način, pogotovo na geometrijskoj i intuitivnoj osnovi. Ovo zadnje spomenuto je neophodno da bi se dozvolilo istinsko progresivno i kreativno korištenje tog znanja, a umjesto toga je forsirano brdo formula i definicija na suhoparan način, tako da se dešava filtriranje umjesto evolucija znanja.

 

Matematika i geometrija opisuju pravila i strukturu igre koju svi mi igramo. Doduše, rezultat igre ne ovisi samo o njenim pravilima i strukturi - slobodna volja igrača također se uključuje u igru. Među ostalim stvarima, fizikalne formule ciljaju na predviđanje određenog broja faktora o kojima ovisi rezultat i na određeni broj uzroka. Sa slobodnom voljom kao varijablom, efekti ne mogu biti potpuno predvidivi. Kvantna mehanika pruža najbolji primjer toga, jer je ona teorija statističkih trendova, a ne determinističkih formula zbog toga što kvantni sistemi uvijek uključuju jednu određenu količinu nevjerojatnosti.

Prava znanost će uvijek sadržavati obje i kompletne opise determinističkih pravila i struktura, i dozvoliti nedeterminističkim utjecajima odluka slobodne volje. To bi fiziku napravilo harmoničkim podskupom metafizike.

Problem nekompletne znanosti je rješen tako da se "gordijski čvor" rađe odsječe nego da se gubi energija na njegovo razrješenje, odnosno razvezivanje. Drugim rječima, bolje bi bilo sagledati pretpostavke prema onom na čemu su bazirane, nego forsirati usavršavanje postojećih glavnih teorija. ( ovo bih opisao kao: pa bolje je izmisliti neku pilu za rezanje zida, nego lupati glavom o zid - probajući tako napraviti otvor u zidu našim najtvrđim dijelom našeg tijela... )

Zbog toga što je znanje moć i zbog toga što svi pojedinci neće odgovorno rukovati tom moći, ovo je dobar razlog zbog kojeg mnogo tehnoloških stvari ostaje tajnima i sakrivenima od javnosti. Opća racionalizacija je neprihvaćena, jer određena tehnologija ako dospije u krive ruke - bilo bi katastrofalnih posljedica. Npr. teleportacija primjenjena sa strane kriminalaca rezultirala bi pražnjenjem bankovnih sefova.

Ali na drugoj strani, na taj način kroz skrivanje znanja i tehnologije, manipulatori svijeta održavaju kontrolu. Jedna grana kontrole i financiranja elite je naftna industrija. Ona bi vrlo brzo propala ako bi se upotrebljavala besplatna energija umjesto naftnih derivata. Ako bi se ta promjena dešavala "glatko", vjerojatno bismo bili oslobođeni od ovisnosti o ograničenom izvoru energije ( nafte koja je preostala ) jer su besplatne energije - neograničene ! Preostalo vrijeme, kapital i energija koju bi tada imali na raspolaganju, mogli bi iskoristiti za poboljšanje i progres, umjesto za preživljavanje.

Dakle zbog skrivanja znanja, ovisi pitanje o većoj prijetnji: neodgovorno korištenje znanja ignorirajuće osobe ili privremeno skrivanje i uzimanje znanja od strane elite? Prvo opravdava da jedan dio znanja ostane tajan, a drugo opravdava njegovo puštanje u javnost.

Na najvišim nivoima istine nema razlike među tehnologijom, okultizmom i metafizikom - za sve su oni samo jedan dio od cijeloga - i velike istine u jednom koja sadrži sve od svih tih dijelova. Pravila i strukture još uvijek postoje izvan fizičkog aspekta, i one bi mogle biti uključene u znanost sa dodjeljivanjem odabira slobodne volje. Kompletna znanost bi ukjučivala i astralne nivoe, paralelne dimenzije, sinhronizacije, svijest, eterička polja, telepatiju, vitalne energije, emocionalne energije, snagu volje, hiperdimenzionalnu egzistenciju i vremenske petlje i to sve pod istim "krovom". Sad trenutno to sve se javlja kao fenomen koji je odvojen od znanosti jer je znanost kojom se mi služimo - nekompletna. To nije zbog toga što se ti fenomeni ne bi mogli objasniti u vidu trenutne znanosti, već zato što bi se konvencionalna znanost morala proširiti i prilagoditi se višim fizikalnim i metafizičkim principima.

 

 

Dedukcija je logička metoda. To je oblik posrednog zaključivanja kod kojeg se zaključeni sud izvodi od općeg ka posebnom ili pojedinačnom. Kada deduktivni zaključak ima točno dvije premise (polazni sud) i konkluziju on se naziva silogizam. U zavisnosti od toga od kakvih je sudova građen može biti: kategorički, hipotetički i disjunktivni. Najčešći oblik silogizma je "kategorički silogizam", on je građen od tri kategorička suda, na primjer:

Svi ljudi(M) su živa bića(P)

Hrvati su ljudi(M) ________________________

Hrvati(S) su živa bića(P)

Ovaj zaključak se sastoji točno iz tri suda i tri različita pojma. Pojmovi se razlikuju po obujmu. Pojam koji ima najširi obujam se naziva terminus maior-P, pojam s najužim obujmom naziva se terminus minor-S, pojam sa srednjim obujmom terminus medius-M.

Kategorički silogizam ima četiri osnovne figure koje zavise od položaja srednjeg termina:

 

Ako se kaže: “Broj je paran ili neparan”, u tom slučaju moguće je da reče­nica izuzeća bude u jednom od četiriju oblika, koji sukladno tome daju različite rezultate.

1.   Znamo da je x paran → nije neparan.

2.   Znamo da je x neparan → nije paran.

3.   Znamo da x nije paran → neparan je.

4.   Znamo da x nije neparan → paran je.

Dakle, u ovom obliku rastavljeno disjunktivne dedukcije postoje četiri metoda izvođenja zaključka:

1.   Potvrđivanje prve strane radi negiranja druge strane suda.

2.   Potvrđivanje druge strane radi negiranja prve strane suda.

3.   Negiranje prve strane radi potvrđivanja druge strane suda.

4.   Negiranje druge strane radi potvrđivanja prve strane suda.

 

 

 

 

Ako se kaže: “Tijelo je crno ili bijelo”, u tom slučaju moguće je da reče­nica izuzeća ima dva oblika koji sukladno tome daju dva različita rezu­ltata.

1.   Ovo tijelo je crno → ovo tijelo nije bijelo.

2.   Ovo tijelo je bijelo → ovo tijelo nije crno.

Kao što se vidi iz primjera, u ovom obliku rastavljeno disjunktivne de­dukcije postoje dva metoda izvođenja zaključka:

1.   Potvrđivanje prve strane radi negiranja druge strane suda.

2.   Potvrđivanje druge strane radi negiranja prve strane suda.

Kod ovog oblika suda ne može se putem negiranja jedne strane suda pot­vrditi druga strana suda.

 

 

Ako se kaže: “Biće je životinja ili nečovjek”, u tom slučaju moguće je da rečenica izuzeća ima dva oblika koji daju dva različita rezulatata.

1.   Ovo biće nije životinja → ono je nečovjek.

2.   Ovo biće nije nečovjek → ono je životinja.

I u ovom slučaju, kao i u prethodnom, postoje dva metoda izvođenja zaključaka:

1.   Negiranje prve strane radi potvrđivanja druge strane suda.

2.   Negiranje druge strane radi potvrđivanja prve strane suda.

Kod ovog oblika suda ne može se putem potvrđivanja jedne strane suda negirati druga strana suda.

 

 

Kada kažete: “Kroasani su ukusni”, “Knjige su dobre”, “Studeneti univerziteta nisu nepismeni”, “Mercedes je dobar auto”, da li ste ikada razmišljali kako ste stekli ove op­ćenite sudove? Kakav je mehanizam vašeg uma pri formiranju ovih op­ćenitih zaključaka?

Bez sumnje je da vi niste probali sve kroasane, pročitali sve knjige, anal­izirali sve studente niti vozili sve mercedese, ali istovremeno donosite općeniti sud o ovim pojavama! Ovakvi oblici sudova nazivaju se induk­tivni sudovi.

Sada treba vidjeti kako se formiraju induk­tivni sudovi.

Kada posmatramo da se neka pojava ponavlja vezano za neku stvar, mi postepeno postajemo spremni da izvedemo jedan općenit sud o svim jed­inkama te stvari, čak i u budućnosti. Znači da mi zbog postojanja te po­jave kod nekoliko jedinki iste vrste taj propis pripisujemo svim jedink­ama u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Logičari ovakvu vrstu iz­vođenja zaključka nazivaju indukcija, a definirali su je na sljedeći način: Indukcija je izvođenje zaključka od pojedinačnih slučajeva ka općenitom sudu. Zbog ovoga, mehanizam kretanja uma kod indukcije potpuno je oprečan mehanizmu kod dedukcije budući da se um kod dedukcije kreće od općenitog ka pojedinačnom sudu.

 

Ako se analiziraju svi pojedinačni slučajevi i objekti i potom se donese općeniti sud na osnovu toga, ovo predstavlja potpunu in­dukciju. Općeniti sud dobiven ovim metodom je siguran. U zbilji, ovakva indukcija se oslanja na skrivenu dedukciju. Naprimjer, kada se kaže: “Svaki geometrijski oblik je ograničen zato što su svi okrugli i ug­lasti oblici ograničeni.” Iako je naizgled gornji općeniti sud dobiven iz­vođenjem zaključka od pojedinačnih slučajeva, u stvarnosti ovo iz­vođenje zaključka se vraća na jedan disjunktivni i dva kategorična suda, na sljedeći način:

Svaki geometrijski oblik je okrugao ili je uglast. (disjunktivni sud)  

Svaki okruglasti oblik je ograničen. (prvi kategorični sud)

Svaki uglasti oblik je ograničen. (drugi kategorični sud)

Svaki geometrijski oblik je ograničen. (rezultat)

U ovom primjeru dva kategorična suda predstavljaju veću univerzalnu primjesu dedukcije. Na osnovu njih određen je sud za svaki geometrijski oblik, što ustvari predstavlja dedukciju, a ne indukciju.

Samim uočavanjem da se neka pojava ponavlja za nekoliko pojedinačnih slučajeva, doneseni sud o svim preostalim sličnim slučajevima naziva se krnja dedukcija. Da li je zaključak ovakve indukcije siguran, tj. da li čovjek može biti uvjeren u njenu ispravnost?  Temeljitiji odgovor na ovu temu treba potražiti u naprednijim knjigama logike.

 

 

Ako vas neko upita: “Kakav je učenik Ivan?”, i vi mu odgovorite: “Dobar”, na vaš odgovor slijedi pitanje: “Iz kojeg razloga?”, a vi odgovor­ite: “Poznajem njegovog brata, on je dobar učenik?” Ovakav ob­lik izvođenja zaključka, u našem slučaju spoznaja da osobina nekog čovjeka postoji u drugoj osobi zbog njihove međusobne sličnosti iz ne­kog aspekta, u logici se naziva analogija.

Neophodno je odmah ovdje napomenuti da je ovakav oblik zaključivanja u nauci fikhu i usuli fikh podveden pod pojam dedukcije, ali se razli­kuje od dedukcije koja se u logici razmatra, zapravo jednak je analogiji u logici.

S obzirom na gore navedeni primjer lakše je razumjeti definiciju analogije: Prenošenje suda jednog pojedinačnog slučaja na drugi njemu sličan pojedinačan slučaj naziva se analogija.

 

 

Jednu analogiju čine četiri stuba bez kojih se analogija ne bi ostvarila: os­nova, ogranak,  sličnost i sud. Na primjeru: “Zato što su Ivan i Luka braća, a budući da je Ivan dobar učenik i Luka je također dobar učenik”, Ivan je osnova, Luka je ogranak, sličnost je to što su braća, a sud je Ivan je dobar učenik. 

Pod osnovom se podrazumijeva ona strana analogije za čiju ispravnost smo sigurni, a ogranak je druga strana analogije za koju želimo potvrditi sud. Pod sličnošću se podrazumijeva aspekt sličnosti dviju strana analogije, a sud je ono što sigurno postoji kod osnove, a isto želimo dokazati kod ogranka.

 

 

 

Da li je zaključak dobijen analogijom siguran ili nudi samo oblik vjerovat­noće i pretpostavke?

Potpuno je jasno da sličnost dviju stvari iz jednog aspekta ne može biti cjelovit dokaz za njihovu sličnost u svim aspektima. Kako je samo čest slučaj da dvije osobe iz jedne porodice idu u istu školu i u isti razred, a da se razlikuju u svim aspektima, kako stečenog znanja, tako i morala i de­setine drugih stvari. Zbog toga je rečeno da analogija ne nudi ništa više osim vjerovatnoće. Naravno, moguće je da zbog mnoštva sličnosti dviju strana analogije ona dostigne stepen veće vjerovatnoće, ali nikada neće preći granicu sigurnosti i uvjerenja. Zbog toga je u epistomologiji vrijed­nost analogije slabije ocijenjena od dedukcije i indukcije. Dedukcija nudi siguran rezultat, indukcija konjekturu, a analogija vjerovatnoću. Razlog zašto indukcija pruža konjekturu, a analogija vjerovatnoću leži u tome što indukcija predstavlja zbroj vjerovatnoća, tj. vjerovatnoće se po­navljaju, a analogija je utemeljena samo na jednoj vjerovatnoći.

Zapažanje: Već je rečeno da indukcija utemeljena na uzročnosti, tj. kada se na osnovu poznatog uzroka izvodi sud, iako može biti nepotpuna in­dukcija, ali može dati siguran zaključak. U zbilji, ovakva indukcija je utemeljena na dedukciji i terminološki se naziva iskustvo. Naprimjer, kada se nepotpunom indukcijom shvati karakteristika željeza da se širi pri velikim temperaturam, što znači da ona potiče iz prirode željeza, po­tom uzimajući u obzir veliku premisu, koja predstavlja univerzalan sud, a glasi da uvijek kada postoji potpuni uzrok, i posljedica sigurno postoji, iz­vodi se zaključak da se sva željeza šire pri većim temperaturama. Pri ovom zaključivanju korišten je općeniti zakon kauzaliteta koji je primi­jenjen na konkretni slučaj, što predstavlja izvođenje posebnog suda iz op­ćeg, dakle dedukcija.  

Za analogiju se također kaže isto što i za indukciju. Ako se ustanovi da je “­sličnost” potpuni uzrok suda u “osnovi”, potom u skladu sa navedenim zakonom kauzaliteta sigurno se može izvesti zaključak o postojanju toga suda u “ogranku”. Ovakva analogija je utemeljena na dedukciji.

 

Taksonomija je znanstvena disciplina koja na temelju sličnosti i razlika taksonomske jedinice kategorizira i razvrstava u skupine. One su najčešće hijerarhijski strukturirane i često u odnosu roditelj-dijete.

U početku se termin "taksonomija" odnosio samo na znanost o klasifikaciji živih organizama (sada poznatu kao alfa taksonomiju). Sada se taj termin koristi u mnogo širem smislu i odnosi se na klasifikaciju stvari, kao i na principe te klasifikacije.

Prema taksonomijskim shemama može se klasificirati gotovo sve – živa i neživa bića, mjesta, pojmove, događaje itd.

Taksonomija može također biti i organizacija stvari u skupine ili čak abecedna lista. Organizacija znanja taksonomiju vidi kao užu znanost od ontologije, koja je u informacijskoj znanosti model znanja koji opisuje područje te se koristi za zaključivanje o entitetima u prostoru i relacijama između njih.

Hijerarhijska taksonomija je klasifikacija u obliku strukture stabla za dani set objekata. Na vrhu strukture je korijenski čvor koji se odnosi na sve objekte. Niži čvorovi su posebnije podjele, koje se odnose na podskupine cijelog seta klasificiranih objekata.

Mentalna klasifikacija se bazira na epistemologiji Immanuela Kanta, čija je glavna teza da ljudski um prirodno organizira znanje u slične sisteme kao i u taksonomiji. Tu pripada i Bloomova taksonomija koja se odnosi na klasifikaciju različitih ciljeva učenja i mogućnosti studenata.

Antropolozi su utvrdili da je taksonomija ugrađena u kulturne i socijalne sisteme i služi različitim socijalnim funkcijama. Najpoznatije i najutjecajnije istraživanje tih vrsta taksonomija proveo je Emil Durkheim u svojoj knjizi „Osnovni oblici vjerskog života“.

 

Alfa taksonomija je biološka klasifikacija organizama. Taj sistem uključuje korijen koji se naziva organizam, njega slijede čvorovi za kategorije (carstvo, koljeno, razred, red, porodica, rod, vrsta). Ostalih 40 kategorija se ponekad umeće, kao što su potkoljeno, podrazred, podred, potporodica).

Filogenetska taksonomija se bazira na klasifikaciji organizama prema redu grananja u evolucijskom stablu, a ne prema njihovoj morfološkoj sličnosti.

Numerička taksonomija (taksimetrija) koristi matematičke metode da bi ocijenila vidljive razlike i sličnosti među taksonomijskim grupama.

Druge taksonomije, poput onih koje su analizirali Durkheim i Levi-Strauss ponekad se nazivaju folk taksonomijama. Kako bi se razlikovale od znanstvenih taksonomija, koje tvrde da su odvojene od socijalnih odnosa i zbog toga objektivne i univerzalne, izvedene su iz socijalnog znanja i koriste se svakodnevno.

Baraminologija se bavi porijeklom života na Zemlji na temelju vjere u Boga i stvaranje svijeta u sedam dana. Bazira se na Lineeovom taksonomijskom sistemu i suprotna je filogenetskom.

Taksonomija poduzeća se bavi hijerarhijskom klasifikacijom interesa poduzeća, digitalne građe, dokumenata i drugih informacija i organizacijom administracije. Njima se koriste informacijski sustavi, odnosno sustavi za upravljanje sadržajem i znanjem, kao načinom da omoguće brz pristup odgovarajućoj informaciji unutar velikih i rastućih količina podataka. Taksonomije i semantičke mreže, koje se koriste kao način prikazivanja znanja, su se pokazale kao dobar protivnik data miningu, odnosno rudarenju podataka.

 

 

Carstvo (Regnum) je dugo vremena bilo najviša kategorija razvrstavanja živih organizama.

Znanost je prvobitno razdvajala živi svijet na dva carstva, životinjsko (Animalia) i biljno (Plantae). Kako je spoznaja o živom svijetu napredovala, ovim dvjema carstvima dodano je novo, zasebno carstvo bakterija. Kasnije, iz carstva biljki izdvojene su, opet kao novo, zasebno carstvo, gljive (Fungi). Zadnje su svoje zasebno carstvo dobile arhebakterije.

Genetička istraživanja u novije su vrijeme dovela do nove podjele, koja kao najvišu kategoriju uvodi domene.

Danas carstva postoje još samo u domeni eukariota (živa bića sa staničnom jezgrom):

U zadnje vrijeme se vrlo heterogeno carstvo protista dijeli dalje na tri carstva:

 

 

 

Domene su sistem podjele živih bića na tri osnovna dijela koju zastupa Carl R. Woese sa "University of Illinois", pri čemu se podjela temelji na različitoj strukturi RNK:

·        ranije prokarioti: oblik jednostaničnih organizama bez stanične jezgre

·        ranije isto prokarioti: još jedan oblik jednostaničnih organizama bez stanične jezgre

·        živa bića čije stanice imaju jezgru

·        u domenu eukariota pripadaju i sva višestanična živa bića

·        domena eukariota podijeljena je na carstva.

Domena je prema Woesu time najviša kategorija klasificiranja živih bića.

Virusi, viroidi i prioni koji se generalno ne smatraju živim bićima, podliježu vlastitoj klasifikaciji.

Napomena: Za suvremene nazive Eukarioti i Prokarioti ranije su se koristili nazivi Eukarionti i Prokarionti, što se još i danas često koristi. Općenito, oba naziva se smatraju dopuštenim. No, naziv "Arhaebakterije" za Arhaea nije dopušten.

 

Koljeno (phylum) hijerarhijska je stepenica u sistematici biologije, i to u botanici, zoologiji i bakteriologiji. Ponekad se kasnije dijeli na podkoljena (subphyla, jednina subphylum). Više koljena u nekim se slučajevima obuhvaća u natkoljeno (superphylum) koja tada obuhvaća grupu koljena. Koljeno kao takson nalazi se između carstva i razreda.

Razred je jedna od hijerarhijskih stepenica u sistematici biologije. Nalazi se između koljena i reda. U nekim slučajevima se više razreda svrstava u nadrazred. Osim toga, razred se može podijeliti i u podrazrede, a u zoologiji se dodatno koristi i pojam infrarazred ili djelomični razred ako je potreban takson između podrazreda i nadreda.

Tako se kralježnjaci dijele u slijedeće razrede:

Položaj morskih štakora odnosno himera, dinosaura i pterosaura još nije nedvosmisleno utvrđen, jesu li zasebni razredi ili dijelovi razreda hrskavičnjača (morski štakori odnosno himere), a dinosauri i pterosauri dio razreda gmazova.

Red (Ordo) jedna je stepenica u biološkoj sistematici. Nalazi se između nadreda (superordo) i podreda (subordo).

U botanici naziv reda, ako se temelji na prezimenu, na latinskom završava na -ales.

Porodica (lat. Familia) u biološkoj klasifikaciji označava jednu od hijerarhijskih razina, a može biti kategorija (rang) ili svojta (takson).

Na hijerarhijskoj ljestvici biologije, porodica se nalazi između dvije glavne razine, reda i roda. Neposredno iznad porodice može stajati nad-porodica (lat. Superfamilia), a ispod nje pod-porodica (lat. Subfamilia).

U zoologiji postoji konvencija da znanstveni nazivi porodica završavaju na -idae (primjer mačke, Felidae).

Za razliku od zoologije, u botanici imena porodica završavaju na -aceae (primjer Fagaceae). Imena porodica često se izvode iz imena naročito poznatog roda te porodice (primjer Liliaceae), ali i iz morfoloških osobitosti određene porodice.

Rod je hijerarhijska stepenica u sistematici biologije.

Rod sadrži jednu ili više vrsta. Sve vrste unutar istog roda imaju uvijek dvodijelno ime, pri čemu prvi dio proizlazi iz naziva roda, dok je drugi dio opis same vrste, najčešće pridjev. Tako porodica dupina ima između ostaloga i rod Tursiops, unutar kojeg je vrsta Tursiops truncatus, veliki dupin ili u Jadranu nazvan i dobri dupin. Ovakvo dvodijelno imenovanje zasnovao je Carl von Linné kad ga je uveo u svom djelu Systema Naturae iz 1735.

Ako jedan rod sadrži samo jednu vrstu, takav se rod naziva monotipičnim. Rodovi se svrstavaju u porodice.

Ako jedan rod sadrži veći broj vrsta koje se mogu razvrstati prema različitim kriterijima, na raspolaganju su slijedeće razine razvrstavanja:

Pri tome, biolozi procjenjuju koja se razina čini primjerenom. Značajne razlike u pravilu se izražavaju kroz podrod. Pri tome se kod neznatnih varijacija češće koristi odjeljak. Nema propisa o tome kako treba koristiti neku određenu razinu. Ali pododjeljak se koristi samo, ako je odjeljak već iskorišten. Isto vrijedi i za podseriju i seriju.

Vrsta u biologiji označava skup međusobno genetski sličinih jedinki.

Uobičajena definicija određuje vrstu kao "grupu prirodnih populacija rasplodno izoliranih od drugih grupa". Rasplodna izoliranost znači da se jedinke tih populacija iz nekog razloga međusobno spolno ne razmnožavaju, odnosno da njihovo eventualno potomstvo nije plodno. Iz tog razloga ne postoji značajan prijenos gena iz jedne populacije u drugu, pa se populacije vremenom genetski i morfološki udaljuju. Primjerice, konj (Equus caballus) i magarica (Equus asinus) su genetski dovoljno bliski da mogu stvoriti zajedničkog potomstvo, ali to potomstvo redovito nije plodno, zbog čega se konj i magarac smatraju odvojenim vrstama.

Pored navedene definicije, postoje još dvije. Danas se često slijedi koncept "srodnog porijekla", dakle živa bića koja su nasljeđivanjem stekla toliko zajedničkih morfoloških odnosno fizioloških osobina da se na temelju toga mogu razgraničiti od svih drugih grupa živih bića. Treći koncept ograničava pojam vrste samo na jedinke koje koje dijele istu ekološku nišu.

Pojam vrste uveden je u stručni jezik znanstvenika još u vrijeme dok su bili uvjereni u koncept nepromjenjivosti vrsta; kako je svaku vrstu Bog stvorio odvojeno, zasebnim činom stvaranja, svaka vrsta se može principijelno i nedvosmisleno razlikovati od drugih vrsta. Pod utjecajem evolucijske teorije kao i spoznaje o postojanju mozaičkih, prijelaznih oblika poznatih vrsta, ustaljeni naziv vrsta je zadržan. Cijena toga je da niti jedna danas uobičajena definicija, uzeta sama za sebe, ne može sve danas poznate vrste taksonomski nedvosmisleno razdvojiti.

Početkom 21. stoljeća bilo je opisano između 1,5 i 1,75 milijuna vrsta, pri čemu se polazi od pretpostavke da je to samo mali dio svih postojećih vrsta. Procjene polaze od pretpostavke da je ukupni broj vrsta na zemlji značajno veći. Ekstremne pretpostavke kreću se oko 117,7 milijuna, no najčešće se navode procjene između 13 i 20 milijuna vrsta na zemlji.