Doista, dragi zvrkovci, može se postati ovisan i o igricama. U svojoj psihoterapijskoj praksi susrećem se s tom, nazvao bih je, ovisnošću o ekranu. Dolazila su mi djeca koja su često bila sama i kojima su prave prijatelje nadomještavali likovi iz crtica. Neki su dnevno gledali Cartoon Network i po osam sati. Čini mi se da su dječaci češće ovisnici te vrste. No ima ih i među odraslima. To su npr. kockari ili oni koji ne mogu odoljeti automatima za igru. Kako se u takve igre nerijetko uloži mnogo novca, posljedice mogu biti dramatične. Ne jedan igrač ostao je bez cijele svoje imovine. Srećom, to se ne može dogoditi vama koji igrate igrice na računalima, Playstationima i sl., ali onima od vas koji satima zure u ekran prijeti opasnost da postanu ovisnici. A što je karakteristično za ovisnost? Prije svega, ovisan se ne postaje odjednom. Svakoj vrsti ovisnosti (alkohol, droga) prethodi faza navikavanja, nakon koje nastupa takozvana duševna ovisnost. To znači da takva osoba jednostavno ne možebez onoga o čemu je ovisna, u ovom slučaju mora se igrati sve više i više. Ako se takvom djetetu igranje onemogući, ono postaje razdražljivo, napeto, nemirno, što su samo neki vanjski znakovi ovisnosti.

No vas sigurno zanima kako se od toga može izliječiti. Kao i u svemu drugom, i ovdje je važno biti umjeren. Igrice same po sebi nisu štetne, dapače, neke potiču razvoj određenih vještina, omogućuju da brže i lakše otkrijete tajne računala. Ja, eto, imam desetogodišnjeg prijatelja Luku, koji je mnogo toga naučio igrajući se na računalu pa ga koji put pitam za savjet kad nešto ne znam u vezi s kompjutorom. No izliječiti se od bilo koje prave ovisnosti nimalo nije lako. Gdjekad je potrebna pomoć stručnjaka. Srećom, većinu vas zanimaju i druge stvari. Igrajte, dakle, igrice, ali nastojte ispuniti slobodno vrijeme i drugim aktivnostima: igrama s vršnjacima, izletima u prirodu, sportom... Moje je iskustvo da kada nastupe lijepi dani mnogi tzv. ovisnik o igricama spontano se izliječi.