U početku je odbojka trebala biti igra s neograničenim brojem igrača
William G. Morgan (1870 - 1942), rođen u državi New York, ostao je zapisan u povijesti kao stvoritelj odbojke, koju je originalno nazvao "Mintonette". U to vrijeme Morgan nije nigdje mogao pronaći igru koja je sličila odbojci, pa ju je on stvorio iz svojih osobnih metoda treniranja i rekreacije. Na kraju, Morgan je zamolio da u tvrtci A.G. Spaulding i Bros. naprave odgovarajuću loptu, što su ovi i učinili. Napravili su kožnu loptu, čiji je opseg bio oko 65 cm, a težina oko 300 grama. Nakon toga, Morgan, s još dva prijatelja, piše prva pravila odbojke. Složio je dvije ekipe od po pet igrača koji su prije same konferencije odigrali "Mintonette". Morgan je prisutnima objasnio da se je ova igra predviđena za dvoranu, ali da se može igrati i na otvorenome. U igri je mogao sudjelovati neograničen broj igrača, a glavni cilj je bio održavati loptu u zraku, iznad mreže, s jedne strane na drugu. Igra je na konferenciji vrlo dobro prihvaćena samo je promijenjeno ime u "Volley ball". Zanimljivo je spomenuti da se tijekom godina ime nije mijenjalo, osim što je 1952. godine odlučeno da će se pisati kao jedna riječ (Volleyball). Morgan je još poradio na pravilima igre i 1897. godine je izašao prvi priručnik s glavnim podacima o igri i kao dodatak su izašla i prva pravila odbojke.
Danas se traži snaga i visina
Odbojka je sport koji obiluje brzinom i svestranim pokretima tijela pa se od igrača očekuju brze reakcije, sabranost i trenutna snalažljivost. Glavna obilježja današnjih nacionalnih selekcija su snaga i visina, ali i sposobnost ekipe i trenera da razviju nove taktike i strategije igre. Odbojka je timska (kolektivna) igra u kojoj se dvije ekipe po šest igrača bore na terenu dimenzija 18x9 metara. Po sredini igrališta razapeta je mreža široka 1 metar i duga 9,5 metara. Razmak između gornjeg ruba mreže i tla je različit: 243 cm za seniore i 224 cm za seniorke.
Igralište je središnjom linijom podijeljeno na dva polja; na 3 metra od nje teku sa strane paralelne linije koje označavaju zonu napada, a iza njih zonu obrane.
Pravila igre
Odbojka je sport s loptom u kojem se dvije suparničke ekipe natječu na terenu s razapetom mrežom na sredini. Cilj igre je prebaciti loptu preko mreže u protivničko polje na način da je protivnik ne uspije održati u zraku i vratiti natrag preko mreže na dozvoljen način prije nego li padne na teren.
Prostor za serviranje je iza zadnje linije i može se slobodno servirati s bilo kojeg mjesta duž linije.
Početni udarac (servis) izvodi desni igrač stražnje linije, nastojeći prebaciti loptu u protivničko polje. Ako je servis izveden nepravilno ili ako je protivnik tijekom nadigravanja bio uspješniji, protivnik stječe pravo serviranja.
Ekipa smije loptu taknuti tri puta u jednom poenu, a isti igrač ne smije odigrati loptu dvaput uzastopce (blok ne vrijedi kao dodir, tako da kad igrač odigra blok, može igrati još jednom).
Lopta ostaje u igri dok ne dodirne teren, zid ili neki predmet, odnosno dok netko od igrača ne učini pogrešku.
Svi su ludi za odbojkom na pijesku
Odbojka na pijesku je popularni sport koji je nastao kao varijanta tradicionalne dvoranske odbojke. Kao mjesto igre koriste se uglavnom pješčane plaže gdje je sport i nastao. Iako je odbojka na pijesku u početku bila uglavnom samo zabava, postepeno je prerasla u pravi natjecateljski šport, te je od 1996. godine u programu Olimpijskih igara.
Odbojka na pijesku je nastala na plažama Kalifornije u SADu negdje oko 1920. godine. Kao natjecateljski sport dugo nije bila šire prihvaćena, iako je bilo pojedinačnih profesionalnih turnira i natjecanja. Pravi bum u razvoju odbojke na pijesku dogodio se 90-tih godina 20. stoljeća, što je dovelo do toga da je od Olimpijskih igara 1996. godine u Atlanti odbojka na pijesku dio obitelji olimpijskih sportova.
Najuspješnije nacije u tom sportu su SAD i Brazil. U Hrvatskoj također postoje službeni turniri, iako hrvatski natjecatelji još nisu postigli značajnije međunarodne uspjehe.
Većina pravila igre preuzeta su iz standardne odbojke, a dvije ključne razlike su vrsta terena (pijesak umjesto tvrdog parketa ili betona) te momčad koja se sastoji od dva igrača sa svake strane (a ne od 6 kao što je to slučaj u standardnoj odbojci).
Evo ostalih glavnih razlika u pravilima odbojke na pijesku i dvoranske odbojke: teren je veličine 8x8 metara, a ne 9x9 m kao kod dvoranske varijante, nije dozvoljeno igranje prstima iznad glave prilikom prijema servisa ili napada, iznimno se dozvoljava igranje prstima iznad glave prilikom prijema smeča (smatch) i to ako je putanja lopte iznad visine ramena igrača koji brani napad.
Standard za suđenje tzv. dvostruke lopte prilikom igranja prstima iznad glave je znatno stroži, dodir bloka se uvijek broji kao prvi kontakt, zabranjen je mekan dodir prilikom kojeg igrač koristi vrške prstiju da odredi smjer lopte prema protivnikovom polju, već je za napad dozvoljen samo čvrsti udarac (smeč) i nešto blaži kriteriji vezani za prijam servisa.
Karakteristično je i korištenje signala rukama kojima igrač pokazuje svom suigraču koji potez planira izvesti. Ti se signali izvode rukom iza leđa, što onemogućava protivniku da signal primijeti i prepozna. Uobičajeni signali su stisnuta šaka koja signalizira da igrač neće pokušati blok, jedan ispružen prst koji javlja da će igrač blokom štititi moguć napad paralelom, te dva prsta koja signaliziraju pokušaj blokiranja dijagonale.
U slobodnoj varijanti sve što treba je odgovarajući ravni prostor na pješčanoj plaži ili terenu, odbojkaška lopta i mreža. Kako je riječ o sportu koji je najčešće vezan uz plaže, natjecatelji su u skladu s tim uvijek bosi i često odjeveni u kupaće kostime, te dok će djevojke odabrati dvodijelni sportski kupaći kostim, muški često koriste nešto šire kupaće gaćice i majice bez rukava. Zbog sunca neizbježni detalj su i sunčane naočale ili kape s šiltom.
