Svjedoci smo sve većega doživljavanja nasilja kao uobičajenog načina komunikacije. Uvrjede, pogrde, udarci, a u zadnje vrijeme i ubijanje, postali su sinonimi za rješavanje problema, te se uvukli u ljudsku svakodnevicu. Zbog čega neke ljude, koji su u afektu rekli prijatelju nešto ružno, savjest muči i nakon što se ispričaju, dok neki ljudi čekaju sudsku kaznu jer ih se tereti za ubojstvo? Zbog čega moramo strahovati za goli život usred bijela dana? Zbog čega je došlo do te velike razlike u mentalitetu prije i mentalitetu danas?

Borba protiv devijantnoga ponašanja, blago rečeno besmislena je jer bi, čak i kad bi se reducirao broj fizičkih žrtava, broj psihičkih ostao netaknut. Ljudi su svoj mentalni sklop doveli do te granice da ostavljaju dojam robota kojemu je uništiti jedini, praktički, neprobojni kod. Naveli su sebe da razmišljaju kao da poznaju život i da mogu raditi što žele pritom ne vidjevši razliku između kažnjivog i nekažnjivog. Zbog tog stava - posebni smo i ne pripadamo ovom svijetu – život nema šanse da ih shvati. No život je samo kontekst kojemu svi pripadamo.

Nasilnici su sitne, povrijeđene duše koje očajnički, udarcima i porugama, vape u pomoć. Ignoriranjem tih poziva i oštrim osuđivanjem njihovih postupaka, i mi se sami pretvaramo u nasilnike. Usmjeravamo svoje mišljenje i svoje osjećaje protiv njih. Zbog toga oni proživljavaju one životne situacije u kojima osjećaju kako nemaju nikakvu kontrolu nad onim što se događa. Sami percipiraju svijet kao nešto opasno i nasilno te se još više prilagođavaju okolini inicirajući nasilje s ciljem afirmacije unutar grupe i među vršnjacima. Primjer jednog domino efekta kao posljedica negativne percepcije. Zašto u poslijeratnom razdoblju, u hrvatskom društvu, raste broj nasilničkih delikata? Većina roditelja bila je u ratu gdje je jedina stvarnost batrganje između nekoliko surovih dimenzija realnosti, među kojima je nasilje, ubijanje maskirano u samoobranu. Ti roditelji su prije, za vrijeme ili poslije rata dobili djecu koja su morala odrastati uz traumatizirane roditelje. Djeca se s takvim nezdravim načinom života nose kako znaju i umiju. Mi smo djeca koja su preko roditelja upoznala rat. Koja su preko roditelja upoznala mržnju, strah, bijes i ogorčenje. Roditelji su u naš mentalni sklop ugradili nagon za obranom, nagon za preživljavanjem i to na, društvu, neprihvatljiv način. Došlo je do produbljivanja međugeneracijskog jaza i sukoba između pripadnika roditeljske ''ratne'' generacije i mladog naraštaja koji se socijalizirao u tom poslijeratnom razdoblju. Te su promjene stvorile osnovu za izražavanje relativne autonomije mladih kao nove generacijske vrijednosti u usporedbi s njihovom tradicionalnom zavisnošću.

Postoje tri vrste poslijeratne generacije mladih; oni koji su bili dovoljno blagoslovljeni da ih roditelji zaštite i oni koji su sami pronašli način da se zaštite te oni koji su bili izloženi, ne samo ratu, traumatiziranim roditeljima i kolektivnim nerazumijevanjem nego, prije svega, pomanjkanju ljubavi. Zbog svih sila okolnosti, u našem je društvu došlo do izmjena vrijednosti – psihijatri prije roditelja pomažu djeci, djeca pomažu prije drugima nego sebi, na kraju dana popiju tabletu i odu spavati. Neki se, s druge strane, tuku, neki pronalaze utjehu u poremećaju u prehrani, neki živčane, neki pišu, neki pjevaju, neki glume, bave se sportom. Na kraju se sve svede na to da je potrebno naučiti osnove za život. No ne trebaju ih naučiti samo djeca, već i odrasli.

Pearl S. Buck je rekao: "Ako su muškarci od ovog svijeta napravili toliko zbrku, njih su ipak rodile žene! Prema tome, svako ima svoj dio odgovornosti." Da psihijatri i učitelji više govore roditeljima da malo upoznaju svoju djecu, pruže im socijalnu podršku i pomognu im pri razvoju primjerene socijalne interakcije, većina bi problema bila riješena u startu te se djeca po izlasku iz kuće ne bi osjećala ugroženima niti bi ugrožavala druge.

 

KOD: 4955