Ježić Čupko / Za nagradu Jagoda Truhelka / priča |
Moto festivala: Šaljemo poruke o nenasilju
Uz pokroviteljstvo Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti
Natjecanje u književnom i/ili novinarskom stvaralaštvu učenika i/ili učitelja
Najbolji ostvaraji dobit će priznanje i bit će predstavljeni na 2. festivalu priče.
Festival i nagradni natječaj organizira Udruga za promicanje medijske kulture djece i mladih Medioteka
Nagrade se dodjeljuju za sljedeće kategorije:
Za književno stvaralaštvo učitelja
Za najuspješniju priču
Za najuspješniju pjesmu
Za internetske novinarstvo učenika
Za najspješniji esej
Za najuspješniji reklamni slogan
Tumarao ježić Čupko šumskim puteljcima . Tražio je put koji će ga odvesti do njegove kuće. Bio je tužan i pomalo uplašen . Nije znao kamo krenuti . Svuda oko njega samo trava i ogromno drveće . Čuo je razgovor ptica , koje su šumskim telefonom širile šumske vijesti. Promatrale su ga s visine i čudile se kuda tumara tako sam . Vjeverica je pratila Čupka skačući s jednog na drugo stablo, poput policajaca. Čuo je ježić komešanje oko sebe , ali nije mario. Tražio je put , mirisao tragove malenom njuškicom , tražio i tražio dom… Kada bi sam sebi morao objasniti kakav je njegov dom , ne bi znao. Nije se sjećao ili ga nije ni imao? Negdje u svom srcu osjećao je , ako se bude jako , jako trudio ,naći će ga.
Ježić je hodao sve teže . Odlučio je sjesti na granu koja mu se našla na putu. Bio je gladan , sam . Pogled mu je privuklo gotovo nečujno kretanje mrava . Bili su to mravi radnici , na leđima su nosili teški teret . Hodali su u koloni bez zaustavljanja i odmora . Ježića nisu ni pogledali. Ježić je skupio svoje bodlje i teškim korakom krenuo za njima .
„Možda oni znaju gdje je njegov dom“, mislio je.
Kolona mrava bila je duga , ježić je išao na kraju kolone. Pokušao im je pomoći i na svojim bodljama nositi njihov teret. Mravi su s nepovjerenjem promatrali i zaobilazili tog diva . Kada su uvjerili da im od njega ne prijeti nikakva opasnost , objasnili su mu da oni rade svoj svakodnevni posao i da nemaju vremena za njegova čudna pitanja.
„Ako želi može ići za njima ,“ dodali su na kraju. Kada su stigli do velikog mravinjaka , mravi radnici su brzo nestali . Pojavili su se mravi – ratnici. Opkolili su malog ježa i spremali napad ili obranu. Čuvali su svoj dom. Ježić se okrenuo ,shvatio je da u domu mrava nije dobrodošao . Težak uzdah ote se malom ježu .
Prvi put u srcu osjetio je prazninu . Kao da se otvorila neka provalija koju ne može preskočiti .
No, krenuo je dalje , i dalje je tražio put. Sada je već bio jako umoran . Upravo je prolazio ispod jednog velikog, zelenog lista, kad je ugledao nešto. Bilo je crveno i mirisalo je tako opojno . Zamislio se Čupko što bito moglo biti. Pažljivo se primakao. Nekako je znao da se to može jesti . Promatrao je tu čudesnu ljepotu .Stajao je u hladu zelenog lista , dok su sunčeve zrake iscrtale svaku žilicu lista kroz koje su tekli biljni sokovi. Jedna vrijedna pčelica , sa zlatnim , prozirnim krilima zaustavila se na listu . Trenutak se odmarala , a onda svojim žalcem dotakne crvenu , sočnu jagodu i s uživanjem počne piti njezin sok.
„Što ti gledaš ?“- pogleda malog ježa . „ Jesi li gladan ? Hajde pridruži se , Neću ti ništa ? Hej maleni , pa ti i ne znaš da se ovo jede ? A kamo si s to uputio ? Možda si pobjegao od kuće ?Hm, hm ? „
Ježić je ostao zapanjen pitanjima koja su pljuštala poput ljetne kiše . Nije znao odgovore, a pčela ih nije ni očekivala .
„Moram na sastanak s svojom prijateljicom , a ti ježiću pazi na sebe . U tom svijetu ne možeš biti sam . Opasno je to mjesto „ , dodala je i odletjela . Kada je došao sebi , ježić je kušao slatki , crven, mirisni plod . Osjetio je kako mu se nakon takvog objeda vraća snaga . Razmišljao je . Pčelica je mislila da je on pobjegao od kuća ? Svašta , pa on ni sam ne zna kako se našao u tom opasnom svijetu . Kao da je ona praznina u njemu postala još dublja , tamnija . .. Tada se u malenom, ustreptalom srcu pojavila tuga . Poput bršljana što mu obavija umorne nožice, tuga se uvlačila.
Tople, slane kapi slijevale su mu se niz njuškicu , plakao je . Bodlje na njegovom tijelu su podrhtavale. Mala bodljikava loptica bila je sama na cijelom svijetu. Život je bujao oko nje , sunce je sjalo. Sve životinje su razgovarale , nadmetale u ljepoti , pameti . Prštala je životna radost probuđene prirode , a nitko nije vidio klupko tuge u blizini . Ili nikoga nije bilo briga, ili nije želio kvarti svoju radost , ili to tako treba biti ? Mali ježić je osjećao da nitko ne bi ni primijetio da on sada umre od tuge . Kako je svijet okrutan prema onom koji su najranjiviji ? Možda on nije bio dovoljno dobar , možda je to zakon prirode . Drugi su bolji od mene , jer svi imaju svoj dom, i brinu jedni o drugima .“ Da ja ne zaslužujem , nisam dovoljno dobar i zato sam sam. Zašto tražim put koji ne postoji , bolje bi bilo i da me nema. Beznađe je svojim crnim plaštem prekrio malog ježa. Misli su se rojile poput dosadnih muha . Prestizale i ušutkavale jedna drugu. Sve su bile prepune crnih slutnji. Sada je mrak , ničega nema i misli su konačno utihnule. Ježić je zaspao. Disao je jedva čujno , samo su ponekad bodlje zatreperile od podrhtavanja malog tijela .Mir je prekrio sve., Našao se na najljepšem mjestu koje se moglo zamisliti . Na mekanoj, sočnoj travi igrali su se mali ježevi . Bili ih je puno, puno . Osjećali su se beskrajno sretni i sigurni. Nije bilo straha, tuge , samoće . Svatko je imao ono što je najviše želio , ustvari sve želje su bile ispunjene .U jedno trenu
Čupko je osjeti nježan dodir , dodir poput krila leptira .Polako je otvori oči. Kraj njega je stajala ogromna životinja .Bila je prekrivene prekrasnom dugom dlakom koja je imala zlatni odsjaj . Sunčeve zrake kao da su se poigravale u tom lijepom krznu ostavljajući zlatni sjaj . Duga njuška i poput šumskog jezera zelene oči , pomno su promatrale malenog ježa. Bila je to lisica Liza . Vraćala se s natjecanja ljepote. Bila je pobjednica . Dugo je promatrala tu drhtavu, lopticu na šumskoj stazi . Instinkt joj je govorio da bude oprezna , jer svašta se događa u ovom svijete . No, nekako u srcu osjećala je nježnost dok je gledala usnulog ježića. Kada više nije mogla izdržati dodirnula ga je njuškicom. I gle, maleno klupko se otvorilo. Susrela je pogled dva malena, poput noći crna oka. Pročitala je u njima strah , tugu, pomiješanu s beznađem , kakvo nikada do sada nije vidjela . Nije se sakrio , niti pokušao pobjeći . Kao da mu je bili svejedno što će se s njim dogoditi . Mudra lisica kao da je tonula u prazninu koja se širila iz malog ježa. Bili su to trenuci uzajamnog ispitivanja koje kao da je trajalo čitavu vječnost . Odjednom sve joj je bilo jasno . Sinulo joj je , pa t o malo stvorenje bilo je posve samo na ovom svijetu. Čupko otrgnut iz svog najljepšeg sna , nije se micao . Mislio je na ono što je doživio u svom snu . To mu nitko više ne može uzeti . Više nikada neće biti sam , jer je duboko u svojoj duši imao sve što je želio. Nitko mu ne može to dati , niti će više to tražiti od bilo koga. Kao da se duboko u njegovoj maloj duši rodio mir , svjetlost koju nitko ,pa ni ova lisica što stoji ispred njega , ne može ugasiti. Čupko je pronašao mir, pronašao je sebe:
„ Da, maleni moj sada si odrastao , iako ćeš jod dugo ostati tako mali , ti si veliki !
„Želiš li poći sa mnom ? Živim tu u blizini sa svojom obitelj ? – Upoznat ćeš ih , a ja ću biti tvoja prijateljica .“
Lisica je pričala svom malom prijatelju o natjecanju ljepote i kako se sada osjeća . Rekla je da nije ni sanjala da će danas steći novog prijatelja . Bila je zabavna, umiljata , iskrena . U njenom glasu nije bilo lukavosti kakve lisice prirodno nose u sebi. Čupko joj je vjerovao i prvi put počeo radovati .
Ubrzo su stigli pred jazbinu . Iz nje su iskočilo pet lisica . Vidjelo se da su različitog uzrasta . Bila je to Lizina obitelj , njeni roditelji i tri sestre. Čupko je bio okružen nepovjerljivim pogledima Lizine obitelji . Liza im je objasnila i predstavila svog novog prijatelja , koji će odsada živjeti s njima.
Lizina se obitelj povukla na vijećanje , odlučivali su o Lizinim novom prijatelju .
Napokon su odlučili dati pristanak i primiti ga u svoju obitelj. Liza je zračila od sreće, njeno krzno je blistalo . Čupko je dobio dnevna zaduženja u obitelji . Trebao je sakupljati šumske plodove zajedno sa svojom prijateljicom . No, nije sve išlo tako lako. Kao u svakoj obitelji , tako i u Lizinoj dolazilo je do razmirica i svađa. Lizina sestra bilja je jako ljubomorna na Lizu i njenu ljepotu . Nije shvaćala da Lizina ljepota dolazi iznutra . Liza je svima pomagala ne razmišljajući je li to dobro za nju ili nije. Možda se moglo pomisliti da joj je život bio lak , kako je bila i lijepa i dobra prema svima ? Ne , nije ! Često su Lizu ogovarali, tužakali i što još ne . Druge lisice nisu je mogle razumjeti , jer su bile prave lukave lisice , Voljele su se pretvarati , varati druge , a sve da same dođu do najveće koristi. Liza to u početku nije ni zamjećivala . Ponekad bi je jako zaboljelo kada bi je prevarile , izigrale, Kasnije je pronalazila razna opravdanja za njihovu zločestoću , opraštala im . Ipak, nije mogla zaboraviti.
Svaki put kada bi je iznevjerili i povrijedili , kao da se svjetlost u njenim očima tamnila. Njezine, poput smaragda zelene oči postajale su sve tamnije . Svjetlost se povlačila u tamne dubine jezera. Čupko je bio sretan , imao je najbolju prijateljicu na svijetu . Često se pitao što bi se njemu dogodilo da toga dana nije upoznao Lizu. Oni su se sporazumijevali bez riječi . Često su sjedili na proplanku i divili se bistrom potoku koji je žuborio u blizini. Dok su tako sjedili nisu ni primijetili da su se oko njih počele skupljati i ostale šumske životinje. Svi su slavili zalazak sunca i ljepotu netaknute prirode. U sumrak , kada je sunce odlazilo na počinak , sve su životinje uživale u prekrasnom prizoru . Opraštale su se i zahvaljivale na danu koji im je donio toliko radosti. Tada bi se oglasile i mudre sove. Izvjestile su životinje o tome što se sprema u šumi . Često su tako spašavale jedna drugu od zlih ljudi . Svako jutro organizirane su prave svečanosti , koncerti , u čast rađanju sunca i novog dana . Čupko je bio sretan . No, da bi znali koliko ste sretni, ponekad morate biti i nesretni , objasnila je mudra sova u svojoj školi. Osjeti je to i Čupko i njegova dobra vila Liza.
Njene sestre nisu mogle sakriti svoju zloću. Počele su izbjegavati Lizu, ogovarati…Ubrzo se šumom raširio glas da je Lisa u dogovoru s ljudima , te da će ih oni učiniti veliko zlo njima, stanovnicima šume.
Glas se širio poput šumskog požara, šuma je utihnula . Lisu su svi stanovnici počeli izbjegavati . Zlo se širilo , ptice utihnule . Liza se branila , nisu joj vjerovali. Čupko je polako sa svojom prijateljicom gubio nadu , samo sada je još strašnije jer njegova najbolja prijateljica nestaje, poput snijega u proljeće. Više nije odlazila na proplanke , nije jela, spavala…
Nije mogla podnijeti toliku zloću , od koje se nije mogla obraniti. „Čime je to zaslužila“'pitala se .Jednog maglovitog i sivog jutra šumu je probudila strašna graja .Usnule životinje shvatile su da je to ono zlo koje su svi iščekivali . Lovci su stigli .“ Liza je kriva“ , mislili su . Brzinom munje vijest se proširila šumom. Liza i Čupko su se pogledali Znali su što treba u činiti . Kao i obično bez riječi sporazumjeli su se.
Izašli su na šumski put i čekali . U brzo su se pojavili lovci i njihovi psi . Bila je nesnosna graja . Liza je polako krenula , psi za njom . Trčala je da ih odvede na mjesto gdje nije bilo životinja. Vješto je izbjegavala pse, kao da ju je nosio nevidljivi šumski duh . U međuvremenu životinje su se sakrile ,.
Hajka nije dugo trajala , lovci su otišli na nova lovišta , a ne da trče za jednom , jedinom lisicom , mislili su . Liza se iscrpljena sakrila u mirno, zeleno jezero . Bila je na kraju snage, ali je znala da je uspjela i to joj je jedino bilo važno.Ležala je na vodi . dok je njeno prekrasno krzno bilo za neprepoznati, prljavo , i uništeno . Pitala se samo gdje li je njen mali prijatelj. Znala je da je živ. Ona je to osjećala . Činilo joj se da prolazi vječnost . Sama , mokra , ali s nadom da su svi njeni prijatelji živi .
Iz mučnog polusna trga ju je graja .
„ Nisu se valjda vratili ? „ pomislila je iscrpljena .“Što sada ? „
Na zadnjim zrakama zalazećeg sunca kao u najljepšem snu, ugledala je svoje prijatelje. Svi su bili tu . Predvodio ih je Čupko .“ Mora da sam u raju“ , prošlo joj je kroz glavu.
.- Tada je začula najljepšu pjesmu ptica u svom životu. Za njima su svi zapjevali , čak medo koji stvarno nije znao pjevati , i njezin prijatelj Čupko . Svi su pjevali . Zlatna sučeva zraka poigravala se kroz krošnje drveća , pjesma se dizala u nebesa . Bila je to pjesma sreće, zajedništva , opraštanja , pjesma koja se pjeva samo ponekad u životu. Bila je to pjesma prijateljstva, najljepša koja je ikada ispjevana , pjesma za koju se može živjeti , ali i umrijeti .
Dugo u noć šuma nije spavala , učila je lekciju života .
Ljudi kažu da poslije kiše dolazi sunce , takav je život ni pravedan , ni nepravedan .
Čupko i Liza su jedan u drugom su pronašli svoj dom . I sada sjede negdje na proplanku i promatraju „ Plesnu haljinu žutog maslačka „ . Čekaju tebe da im se pridružiš.!
KOD: 4255
|
Medioteka - Udruga za promicanje medijske kulture djece i mladih // www.medioteka.hr // info@medioteka.hr |