Zazvonilo je za kraj posljednjeg sata.

- Vidimo se sutra, učiteljice!

- Vidimo se! rekoh, a mislila sam već na ručak koji trebam pripremiti obitelji.

Na putu kući svratila sam u trgovinu, srela nekoliko razgovorljivih mještana, usput ubrala žuti maslačak  za sutrašnji sat hrvatskog jezika. Prije skretanja u svoju ulicu kao da sam čula tiho jecanje. Za svaki slučaj pogledala sam iza stare lipe. Gotovo su me uplašila dva velika, uplakana, plava oka sitnog i bljedunjavog dječaka plave kose. Na leđima mu je visio otkopčani ruksak, a na nogama bile razvezane patike.

- Što se dogodilo? mirno upitam zagrlivši ga.

- Nitko-ko nije došao po-po mene-ne u malu ško-o-lu, govorio je plačući i jedva dolazio do daha.

- A zašto si otišao sam? Kako se zoveš? Znaš li svoju adresu?

Odgovorio je da je otišao za drugom djecom po koje su došle mame i bake, da se zove Lovro, da je iz susjednog sela i da ga je Tomica tukao.Misleći da govori istinu

odvela sam ga svojoj kući i ponudila smokijem i cedevitom. Dok je šakama brisao oči, a rukavom nos već je zadovoljno promatrao ribice u akvariju u dnevnoj sobi. Tek sam sada shvatila ozbiljnost neprilike u kojoj sam se našla.

Učim ja djecu iz susjednog sela, pa sam odlučila nazvati mamu jednog učenika. Opisala sam joj situaciju i dječaka. Odmah je znala o kome se radi. Budući da su mu kod kuće bili samo baka i bolesni djed, došla je po njega i odvezla kući. Dječak joj se obradovao, a na mene više nije obraćao pozornost. Kroz otvoreni prozor automobila u žurbi mi je samo dobacila:

- Ne znam učiteljice, ali mislim da ove godine nema Male škole.

Ušla sam u kuću i opet bila na sto muka. Ako nema Male škole, dječaka sigurno netko traži. Ručak nisam ni pristavila, a moji bi već trebali stići. Nisam dugo razmišljala. Okrenula sam telefonski broj našeg dječjeg vrtića. Još prije nego što sam uspjela pozdraviti i predstaviti se, s druge strane linije žena usplahirenim glasom upita:

- Jesti li vi našli našeg Lovru?

Bila je to spremačica, jer su sve tete otišle tražiti dijete po ulicama mjesta. Objasnila sam da je s malim sve u redu i da je na sigurnom. Saznala sam da je otišao kroz otvorena vrata kuhinje u trenutku kad su odgojiteljice uvodile djecu u sobe sa igrališta radi iznenadne kiše. Istina je bila to da ga je onaj Tomica tukao i da je zato pobjegao.

Nakon tjedan dana, uoči učiteljske sjednice, kolegica iz Područne škole prenijela mi je poruku ravnateljice vrtića da mi zahvaljuje. A jedino sam ja zahvalila mami koja je Lovru predala baki, jer te godine za djecu predškolske dobi zaista nije bila organizirana Mala škola.

Prošlo je mjesec dana. Nisam zaboravila na ovaj događaj, a mislim da ni nikad neću. Upisivala sam djecu u prvi razred. Iznenada, iza vrata školske knjižnice, proviri ista ona plava glavica, samo ovaj puta vedra i vesela.

- Tata, ja poznam ovu tetu, ona ima doma ribice u akvariju. Nasmiješila sam se i ponudila Lovri da sjedne.

- To će biti tvoja učiteljica, rekao je strogo tata i promrmljao u bradu kao da mora nešto s nekim još završiti. Posvetila sam se odmah Lovri, iako sam očekivala samo jedno „hvala“.

Lovro je danas živahan dječak, ne voli matematiku ali voli raditi i nitko ga ne tuče. Govori istinu i nikad ne zaboravi zahvaliti. Ponosna sam na njega!

A kako bi priča završila da onog dana nisam pogledala iza stare lipe?

 

KOD: 4155