Jednog proljetnog jutra u obiteljskoj kući Krivonosog Šime, mali Marko gledao je kroz prozor svoje sobe. Pažnju su mu privukli gusari koji su u luci pripremali brod za novo putovanje. Marko je često sanjario kako s njima plovi morem, smatrao je da nema ništa dosadnije nego biti vezan za jedno mjesto. Stoga je odlučio poći tatinim stopama i postati gusar. No, morao je u  skladu s gusarskom strukom položiti gusarski ispit. Kako bi mu pomogao tata mu je dao brod, posadu, gusarski šešir, kompas, mač, uputstva za zlobrigu o zarobljenicima, pravila o ophodnji s lijepim sirenama i sve što je jednom gusaru potrebno. Tako je krenuo na put.

 U tri godine oplovio je sva mora ove zemaljske kugle, vidio mnogo različitih morskih stvorenja, a među njima i morske sirene. Opljačkao je mnoge brodove, zarobio mnoge prekrasne djeve i stekao velik broj zarobljenika. Bio je opasan i mornari su mu se zbog toga divili.

Markov brod koji je bio pun zlata, s vremenom je počeo isijavati zlatnu svjetlost, a to je bio znak da je položio ispit i da se može vratiti kući. Marku se često pričinjalo da ga to zlato zove, da se prstenje samo penje na njegove prste, ogrlice vješaju na vrat, a od kruna koje su izvirale ispod njegovog šešira događalo se da ništa nije mogao vidjeti. Zbog toga se znao spotaknuti i pasti ravno na nos. Oporavak je znao trajati dugo, jer mu se to dosta često događalo kao i njegovom tati.

Cijela posada broda već je bila željna kopna i s nestrpljenjem je iščekivala dolazak u luku. U luci je Marka s mnoštvom naroda čekao tata,  bio je nasmijan od uha do uha, a to je znao jer su tatini zlatni zubi imali poseban sjaj. Tata je čak pustio i suzu ponosnicu koja mu se zavukla u brkove. Međutim, od silnog zlata koje je neumorno blistalo i bljeskalo o valove mora, gotovo je oslijepio. Zato kada je silazio s broda, zamalo nije pao u more, a kada je htio zagrliti tatu, zagrlio je tatinog konja. Svi su se počeli smijati. Mislili su da se napio ruma i da vjerojatno neće još dugo stajati na nogama. Svo to zlato čudno je djelovalo na njegovo srce. Što je ono više sjalo, to se u Markovom srcu više uvlačio mrak. Imao je puno zlata i zarobljenika i bio je zločest baš kao i njegov tata, a ipak je bio nesretan.

Sve je to promatrao vjetar koji je stanovao u Markovoj  kosi i govorio kao i obično:” Nisi dobar Marko, nisi uopće dobar. “A on je njemu pokazivao svoje mišiće i stisnute šake: “Pokazat ću ja tebi vjetre, samo me ti zafrkavaj.” No, vjetar bi se tada zavukao pod kapu i šutio.

 

Jednog dana Marko je tužan sjedio na palubi svoga broda jer su ga boljele oči od zlatnoga sjaja. Nije znao što bi mogao učiniti da bol nestane. Tada se dosjetio kako bi mogao stavljati povez svaki dan na drugo oko, tako da bi se oči malo odmorile, jer on više nije bio siguran je li dan ili noć, je li ušao u kuću ili u kabinu broda.  No dok je tako razmišljao nije ni primijetio da se brod počeo kretati i udaljavati od obale.

Zašto? Zato što su se vjetar i oluja dogovorili da će se s njim malo našaliti. Vjetar je sa svojim tankim prstima iskoristio njegovu nepažnju, te odvezao konopac kojim je bio zavezan njegov brod, a oluja je tako jako zapuhnula da ga ni sidro više nije moglo spasiti. U trenutku se našao posve sam na sredini mora.

 I tako je putovao iz mora u more i iz mora u more i tako nebrojeno puta, ne znajući gdje će završiti ovo neobično putovanje.

Jednog je dana od usamljenosti počeo razgovarati sa zvijezdama.

“Hej vi, zvijezde! Jeste li tu? Je li dan ili noć? “

“Noć je Marko. Samo ti spavaj.”

“ Recite zvijezde, jesu li se s još kojim gusarom vjetar i oluja ovako našalili? “

“Pa, naravno. S mnogima prije tebe.”

“Je li se tko spasio? “

“Samo oni koji su bili uporni, samo najbolji gusari. “

“Pa, ja sam uporan.”

“Onda još moraš postati dobar. “

“Ali ja ne želim biti dobar.”

“ Ali ti možeš biti dobar gusar .”

“ Ja sam mislio da je to nemoguće.”

“ Moguće je, samo što onda moraš loviti drugu vrstu blaga. Jer tu vrstu love dobra djeca. “

 “ Znači i dobra djeca mogu biti gusari. A kakvo je to blago koje oni love? “

“To je posebno blago koje postoji samo u knjigama. “

“Kakve knjige, pa ja znam samo za karte? “

“Upravo se u knjigama čuva blago neprocjenjive vrijednosti. A to blago obasjava srce, a ne oči. Ne može se opipati, a opet te dotakne.”

“Stvarno zanimljivo. Ma, vi se to sa mnom opet šalite! “

Zvijezde su se tada nasmijale:” Ne, to je zaista moguće.”

“Ali kako?”

“ Evo, ovako. Zatvori oči i gledaj kroz svoje srce. Vidiš li svoje  srce? To je mjesto gdje ćeš čuvati blago koje ćeš pronaći.”

„Kako ću gledati, ako sam zatvorio oči?“

„Kad zatvoriš oči, gledaš drugim očima.“

Marko je zatvorio oči i poslušao zvijezde.

 “Ja ništa ne vidim, čak ni svoje srce. Vjerojatno je tamo mrak. Vidi, pa moje je srce prazno! Joj! Pa to srce i osjeća, i boli! (Marko počinje plakati.) Pa ja plačem, ja plačem, jaaaa plaaaačeeeem! Čujete li! Gusari ne plaču! S gusarima se tako ne šali! Želim prestati plaaaaakaaaatiiiiii!”

“ Nemoj se žaliti. Samo onaj tko plače može se naučiti smijati. “

“I? Što će mi to?”

“ To je ključ koji ti treba da bi pronašao blago.”

“ Ovo postaje sve zamršenije.”

“ Nije zamršeno, vjetar i oluja će sada zapuhnuti, a tvoj brod će zaploviti rijekom do mjesta na kojem se blago krije. A ti sada spavaj i sanjaj.”

„Da rijekom plovi gusarski brod, to još nisam čuo.“

„Marko, blago se ne krije samo na moru.“

Marko se umoran povukao u svoju kabinu i legao u krevet. Možda jutro bude drugačije.

 

U jednu zoru nakon više dana vjetar je počeo kucati na prozor njegove kabine:” Marko! Tvome putovanju se bliži kraj! Budi se! Uskoro će ti se nasukati brod i morat ćeš potražiti blago.”

“ Ali moj život je na brodu!”

Marko je samo čuo kako se vjetar udaljava i kako njegov smijeh postaje sve tiši i tiši. Skinuo je šešir i prošao rukama kroz kosu, no vjetra nije bilo: “Vjetre, gdje si? Gdje si vjetre? Vrati se vjetre!”

No, vjetar se nije javljao.

U tom trenutku brod se nasukao na pješčanu obalu rijeke. Marko je pogledao oko sebe, primijetio je da se nalazi na obali nekog grada. U njemu je bilo puno djece s gusarskim šeširima, povezom na oku i kutijicom za blago, i svi su ulazili u veliku zgradu. Iz nje je bježao dječji smijeh koji se širio gradom. To mjesto ga je svojom toplinom uštinulo za srce, svidjelo mu se. Tada se Markovo srce počelo ispunjavati, no on to još nije znao.

Marko je krenuo za njima. Na vratima zgrade, pisalo je velikim slovima KNJIŽNICA. Kada je ušao, za velikim stolom sjedila je djevojka koja ga je jako podsjećala na jednu njegovu sirenu. Sirene su gusarima puno značile jer su one često bile čuvarice karata. Baš  je tada zadubljeno čitala neku kartu koju joj je otvorio njen uređaj za čitanje karata. Ne pogledavši ga rekla mu je: “Škola za gusare uskoro počinje, a ti još nisi u igraonici.” Nije mu bilo jasno o čemu ona govori. Onda je ona pogledala u desno, a on je zatim pogledao za njom, i krenuo tim putem. U igraonici je bilo mnogo djece,  nestrpljivo su nešto čekala. Odlučio je čekati s njima. Nakon nekog vremena došao je jedan mladić koji ga je podsjećao na jednog gusara. Da, zaista je imao nešto gusarsko u sebi. Tada je progovorio: “Gdje ćemo danas tražiti blago?”

Nastala je velika galama, svi su htjeli nešto reći. Marko nije znao o čemu je riječ, ali je bio siguran da je htio sudjelovati u tome.

Zatim je čuo glas jedne djevojčice:“Tražit ćemo ga pod slovom Š!“

Mladić: „Dobro, Teno!“

Mladić se zamislio kad se pred njim stvorila karta koju je tražio. Tena je stala iz njegovih leđa i virila preko ramena gledajući u sliku karte. Svi su s nestrpljenjem i u tišini očekivali što će se dogoditi. Zatim je rekao:“Teno, ideš 20 koraka desno, pored Otoka Sveznajućih. Zatim sa 37 koraka obilaziš Otočje triju gorostasa, i na lijevoj strani na vrhu drugog otoka, gledaš desnim okom u sredinu i naći ćeš slovo Š. Na razmak od tri pedlja pronaći ćeš knjigu koja se krije pod tajnim znakom Škrabalijus. Knjiga je tanka i teško ju je primijetiti, ali tebe ovih dana tvoje desno oko sigurno dobro služi.“

Tena ozbiljna, koliko jedna djevojčica može biti, baci zadnji pogled na kartu i krene.

Čekali su je u tišini. Curice su namatale uvojke kose oko prstiju, a dječaci su kopali nos.

Nakon nekog vremena Tena se vratila s velikim osmijehom i velikom knjigom.

„Bravo Teno!“ , rekla je mladić.

„Da vidimo. Knjiga se zove: Priručnik za ratovanje, podnaslov: Za čudovišta iz središta zemlje.“

Mladić je sjeo među djecu s velikom knjigom i počeo listati. S obzirom na to, da je Marko imao trogodišnje iskustvo vezano za morska čudovišta, mislio je da mu ta „knjiga“ i nije baš potrebna. Djeca su postajala sve tiša, i sve su više gledala u stranice koje je on imao pred sobom.

Mladić:“Korak broj jedan. Prije nego li uđete u bitku, morate procijeniti neprijateljevu snagu. Korak broj dva. Zatim morate procijeniti s koliko snage vi raspolažete. Korak broj tri. Procijenite imate li dovoljan broj saveznika. Broj četiri. Napišite plan bitke u skladu sa zadanim mjestom, ili nacrtajte plan napada. Broj pet. Započnite bitku ne podcijenivši neprijatelja. Broj šest. Nakon bitke procijenite koje su posljedice nastale, te ih sanirajte. Broj sedam. Procijenite količinu blaga kojeg ste sakupili i počnite ga polako trošiti.“

Marko je bio zadovoljan što je već bio upoznat sa zakonitostima koje se koriste u lovu na blago. Čak je znao i trikove koje su koristili iskusni gusari. No, nije znao protiv čega se zapravo bori. Isto tako, nije znao zašto su djeca tako vesela, kada je njemu takva borba uvijek donosila tugu i žalost. On nije znao da je ovo mjesto gdje gusari love sreću i ljubav. A to je najbolje znao mladić. Jer se on jednom davno kao i Marko nasukao na obalu i u potrazi za srećom i ljubavlju upoznao lijepu djevojku koja ga je podsjećala na sirenu.

Mladić: „ Mali gusari, vrijeme je.“ Svi su zatim legli na svoje viseće ležaljke, nakrivili šešire i zatvorili oči.

Mladić:“Tražimo vrata iza kojih nema svijetla.“

Marko je ležao zatvorenih očiju i tražio vrata. No, svuda je bio mrak. Tada je odlučio da će ih pokušati dotaknuti. Pružio je ruke i počeo hodati. Nakon par koraka osjetio je nešto hladno pod prstima ruke. Malo je razmišljao što bi to moglo biti. Tada je shvatio da je u pitanju kvaka jednih vrata. Na njoj je bilo puno prašine. Vrata su bila i dosta teška i zaglavljena. Marko se dosta pomučio dok ih nije otvorio. Morao ih je jako gurnuti s desnim ramenom. No, ništa nije vidio. Tamo je bio još veći mrak.

Mladić:“Vidim da ste ih pronašli i otvorili vrata. Sada vas molim da pronađete neprijatelja. Nemojte mu prilaziti, već ga samo pronađite i promatrajte!“

Marko je tada počeo šetati po mračnoj sobi. Bila je velika i prazna. Bilo ga je čak i malo strah, ali takve se stvari ne govore naglas. Obišao ju je gotovo cijelu, no kada je došao do četvrtog kuta sobe zapeo je za nešto veliko i dlakavo. I to dlakavo stvorenje imalo je velika usta kojim je progutalo Marka. Marko se nije uspio ni snaći. Usta su bila slinava i ljepljiva. Zubi su bili veliki i oštri. „Molim vlasnika ovih usta u kojima se nalazim da se javi.“ – rekao je Marko.

„Ja sam vlasnik i molim te da više ne govoriš, jer me to golica.“ – reklo je čudovište.

„Oprostite, ali ja ne znam tko ste i zašto sam ja ovdje i zašto ste vi ovdje? Zapravo, ne znam ni gdje sam.“

„Ja sam tvoja usamljenost, a mi smo u središtu svijeta. Ja sam ovdje  jer ti želiš da budem ovdje.“

„Recite mi gdje je središte svijeta, jer nisam primijetio takvo mjesto na karti?“

„Mi smo u središtu tebe u tvome srcu, a tvoje srce je tvoj svijet, i kako se tvoje srce osjeća takav je tvoj svijet.“

„Ja se ne sjećam da sam te zvao?“

„Kada si se odvojio od obitelji odvojio si se od ljubavi, a kada si postao zločesti gusar, odvojio si se od sreće. To je sve što ću ti reći, jer nemam namjeru s tobom razgovarati. Sada sam jako gladan i želim te pojesti.“

Marko je progutao knedlu u grlu i pokušao se sjetiti pravila koja je nabrojala druga djevojka. Prema procjeni koje zahtjeva korak jedan i korak dva, neprijatelj je bio puno jači, a on je bio sam. On je bio sam. Zapravo samo je mislio da je sam, ali to nije bila istina.

„Zašto ti misliš da bi me mogao progutati? Ja baš i nisam tako mali zalogaj?“

„Ništa se ti ne brini. Malo te prožvačem i dva puta progutam, i to je to.“

Tu je Marko počeo od straha plakati. I plakao je i plakao, a čudovište je počelo kašljati i grcati i ponovno kašljati i grcati. Na kraju ga je moralo ispljuniti, jer bi ga Marko svojim plakanjem udavio. Marko nije znao da onaj tko plače traži zagrljaj. A suze i zagrljaj su smrtonosna kombinacija za čudovište. Tada se čudovište počelo derati na Marka, jer je soba bila puna suza. A od suza je otežalo njegovo krzno, a pod je bio sklizak, i tako je čudovište silom prilika izašlo iz Markove sobe. U sobi je zavladala tišina, a Marko se malo smirio. Nakon nekog vremena kada je došao sebi, počeo je osjećati poznati miris. Bio je to miris majčine kuhinje. Duboko je udahnuo taj miris koji ga je ispunio. Tada je osjetio i kako ga nečije velike ruke grle. Bile su to tatine ruke. To znači da se Marko sjetio da su mama i tata uvijek uz svoju djecu, čak i kada ih se ne vidi. Marka su preplavili osjećaji sreće i ljubavi, kao što more preplavi obalu.

Tada je te osjećaje odlučio podijeliti s drugima tako što se počeo glasno smijati. Bio je sretan, a srce mu je bilo ispunjeno svjetlošću jer je savršeno savladao prvo čudovište.

Marko je polako otvorio oči. Svi su ga s oduševljenjem promatrali. Ponosno mu je prišao mladić i rekao: „Danas si bio vrlo hrabar, zato ćeš za nagradu dobiti svoju kutiju za blago. U njoj ćeš skupljati sve što smatraš vrijednim.“

Nakon toga djeca su crtala čudovišta s kojim su se susrela. Marko je nacrtao svoje čudovište i ponosno ga stavio u svoju kutijicu, jer je to bila jedna nezaboravna bitka kakvu do sada nije imao. Nešto o čemu će pričati prijateljima.

Mladić: „Gusari vidimo se sutra. Molim vas da do sutra utvrdite gradivo koje smo danas obradili.“

Marko se ponovno rastužio i sjeo na pod, nije mu bilo jasno kako će on doći do svojih roditelja.

Mladić:“ Što se dogodilo? Zašto si tužan?“

„Ne znam kako ću doći kući.“

„Marko, pa i tvoji roditelji imaju karte, a najdraža im je ona karta koja vodi do tebe. Iako se stalno mijenja, ovisno o tvome raspoloženju, to ne znači da ne znaju gdje si.“

„Misliš li da oni znaju gdje sam?“

„Ne samo da znaju, nego te čekaju pred vratima.“

Marko se osmjehnuo i potrčao prema izlazu. Na vratima su ga čekali mama, tata i njegova sestra. Tati je opet pobjegla suza ponosnica u brkove, mama ga je već ispitivala je li gladan jer je ponijela sendvič, a sestra Marija mu je dala njegov dalekozor koji je ovaj put zaboravio ponijeti. I svi su zadovoljno krenuli kući, jer teško je izgubiti obitelj koja se dobro služi gusarskim kartama.

 

KOD: 3955