Možda je i bolje što ne volim tu matematiku. Samo bi mi oduzimalo vrijeme ono silno vježbanje i ponavljanje. Koliko bih tek papira potrošila za rješavanje zadataka! Moram priznati da baš i ne razumijem čemu služe tolike brojke i znakovi. Plus, minus, pomnoži, podijeli, dodaj, oduzmi!

          I tko bi znao kad je što važnije? Kada staviti koji znak? Treba li nešto pomnožiti, a ne podijeliti, oduzeti, a ne uvijek zbrojiti?

          A i ne znam puno onih koji vole dijeliti, pa makar i najmanju sitnicu. I zašto bi u matematici bilo drukčije nego u životu. Kad nešto dijelimo, moja sestra i ja se uvijek svađamo, a meni se svaki puta čini da je njena polovica veća. Koliko god puta krenemo ispočetka, njezin je dio u mojim očima uvijek veći. Kakva mi je onda korist od matematike. Kako me samo naljute kad kažu da je matematika od svega najtočnija! Neka taj, koji to tvrdi, jagode sa šlagom i sladoledom, sestri i meni pravilno podijeli!

          Na kraju, zašto da se mučim, jer koliko god vježbala, uvijek će neka greška stati točno pred broj ili znak koji trebam napisati. Plus umjesto minusa i ode sav moj trud.

          Ali od učenja matematike nisam odustala zbog nje same. Kriva je bila naša nova učiteljica, koja je već prvoga dana toliko vikala da sam od straha sve zadatke netočno riješila. A kad se približila mojoj klupi i očitala mi bukvicu pred cijelim razredom, znala sam da se mogu pozdraviti s matematikom.

          Bilo mi je žao moje dobre učiteljice, koja se razboljela, a za nju bih riješila sve zadatke svijeta. Voljela sam i matematiku i svoju učiteljicu.

          Još od malena jako sam se plašila kad netko na mene viče. Dugo bih i tužno plakala, a plač mi je najviše smetao pri jelu. Grlo mi se stisne i ne mogu progutati ni jedan zalogaj.

          Što bi mama više vikala, ja sam sve više plakala. Onda bi se pobunio želudac i sva bi hrana, koju sam silom pojela, u trenutku bila vani.

          Mislim da odrasli griješe, jer vjeruju da znaju baš sve što je za djecu dobro, a što nije.

          Najžalosnija sam bila što se mama svađala s mojom bakom, koju sam jako voljela, a kod koje nisam smjela ići. Mama je imala pravo na svoju ljutnju, ali mi nije išlo u glavu kakve to veze ima sa mnom. Jako mi je nedostajala moja baka. Mislila sam da mami trebam biti važnija i od najveće svađe na svijetu.

          I kako se netko može posvađati s mojom dobrom bakom?

          Znala sam da me mama voli, ali bila bih puno sretnija da je manje stroga pa makar me i manje voljela. Sličila mi je na one stroge tete odgajateljice u vrtiću koje su brinule da nam se što ne dogodi. Ako se i mama tako ponašala iz prevelike ljubavi prema meni, onda je molim da mi makar od sada bude samo majka.

          Onako nježna. Kao kad me zagrli i govori da ne mogu ni zamisliti koliko me voli.

          I ja nju jako volim i zbog nje sam danas posebno uzbuđena. No o tome ću vam pričati kasnije, jer sada jako žurim. Danas je posljednja proba prije mojega prvog solističkog nastupa u glazbenoj školi koju pohađam. Najviše na svijetu želim razveseliti mamu, a to najbolje mogu učiniti jedino pjesmom.

          Uspijem li na koncertu, možda će mi mama ispuniti najveću želju i dopustiti da idem kod bake, a ja ću onda biti najsretnija djevojčica na svijetu.

          Mama se ljutila vrlo često. Što nisam obula dvoje čarapice da se ne prehladim. Kad nešto prolijem ili odmah poslije igre zaboravim složiti igračke. A zbog mrvica plastelina koje ne pokupim, nastao bi pravi urnebes.

          Igračke sam naučila spremati, ali plastelin, kao da se sa mnom igrao skrivača. Uvijek bi se poneki grumenčić sakrio pod stolom ili u nekom kutu gdje ga nisam mogla naći. Poslije sam prihvatila tu njegovu igru pa sam ga molila: - Javi se, plastelinčiću! No, on je samo šutio te ga nisam mogla pronaći. A kad se mama vratila s posla, naša se kuća pretvarala u pravo ratište. Nisam mogla odgonetnuti zašto mamu smeta nekoliko mrvica plastelina na podu.

          Mislila sam da trebam biti važnija od čistog poda s nekoliko grumenčića plastelina.

          Mama kao da je smišljala razloge zbog kojih će se koji dan naljutiti. Hodala je po kući i za čas našla što je smeta ili što još mora učiniti, a ja bih bila sretnija da smo otišle u park.

          Kad se mama ljuti, tada bih, kao da činim namjerno, uvijek nešto prolila, a hrana je bila upravo stvorena, da se u trenu iz izvrnutog tanjura, nađe na našem čistom podu. Osjećala sam sve veću krivicu, jer je mama skoro poslije moga svakog jela morala prati pod. Često sam i prije jela počela plakati, a onda bi mi ona dodala još i rekla da je to za kaznu što ne ću jesti.

          Kad je bila dobre volje, mama je bila najbolja majka na svijetu. Željela sam da uvijek bude takva i zato sam sutrašnji dan smatrala odlučujućim. Vjerovala sam da će se mama promijeniti ako budem besprijekorno pjevala. Ne uspijem li, mama će se i dalje ljutiti.

          Unatoč maminoj i tatinoj ljubavi i pažnji, moje je djetinjstvo zbog imenice ljutnja, koju smatram da bi trebalo izbaciti iz svih rječnika, kuća i škola, bilo vrlo tužno.

          Slušala sam priču o Crvenkapici i željela da me mama bar jedanput pošalje kod bake. Znala sam nekoliko pjesama o baki, ali ih pred mamom nisam pjevala. Da je ne naljutim.

          Samo da sutra uspijem. Možda bih tada postala važnija od mamine svađe s bakom, od čistog poda i onih grumenčići plastelina koji se uvijek negdje sakriju.

          – Voliš li me, mama? Pitala bih kad je ljutnja malo prođe. Ako mi odmah odgovori da me voli, bila sam jako sretna. Ponekad bi kazala da me ne voli, jer je nisam poslušala ili da me voli malo, a ja bih se odmah rastužila. Malena djeca mogu biti veoma tužna, jer ne znaju kad se roditelji šale, a kada govore ozbiljno.

          U vrtiću sam voljela tete koje su bile dobre kao moja baka. Netko mi je jedanput rekao da ću, kad odrastem, sama moći otići kod nje. Zato sam često pitala mamu kad ću biti velika.

          U školi mi je na početku bilo veoma lijepo. Učiteljica je imala isti osmijeh kao moja baka. Mazila me je svojim pogledom i ja sam brzo postala odlična učenica.

          No moja je radost kratko trajala. Jednoga je jutra u našu učionicu ušla nepoznatu osoba i rekla da se naša učiteljica razboljela i da će je ona zamijeniti.

          Što je dalje bilo, ne mogu se sjetiti. Samo znam da me je uhvatio strah jači od svih dotadašnjih strahova. Poželjela sam da i ja budem bolesna. U razredu mi je postalo strašno. Gušilo me je kao kad nisam mogla progutati ni jedan zalogaj hrane.

          Nekoliko dana nisam išla u školu. Kad sam ozdravila, u razredu je i dalje bila nova učiteljica, a ja sam bila jako tužna.

          Od onog prvog trenutka kad je ušla u učionicu, i kad joj je glas skoro razbio staklo na prozoru, moj strah od nove učiteljice nije me napuštao. Redovito sam dolazila u školu, ali često nisam razumjela o čemu govori. Činilo mi se kao da je baš mene neprekidno gledala. Je li znala da se bojim kad netko viče na mene? Polako bi krenula ravno prema mojoj klupi, a ja bih se sledila od straha. Pogledala bi u bilježnicu i onim glasom, od kojega zvone prozorska stakla, kao da ne čujem, viknula: - Ništa ne valja! Opet si pogriješila. Onda bi otišla, a ja sam samo gledala u praznu bilježnicu.

          Pokušavala sam ne slušati učiteljicu kako viče i svu pažnju posvetiti novom zadatku, ali nisam uspjela. Ljutito lice učiteljice, i kad bi bila daleko od mene, stalo bi ispred moje bilježnice i zaklonilo zadatak Meni tada suze same krenu pa ne mogu ništa vidjeti. Tada bih se sjetila svoje bake i dobre učiteljice. Bila sam sigurna da bih uz njih sve naučila. Počela sam manje vježbati i ubrzo ni jedan zadatak nisam mogla do kraja riješiti.

          Pisati i čitati sam naučila još prije škole, a matematike i nove učiteljice bojala sam se skoro kao i svoje mame. Navečer sam se molila da moja dobra učiteljica ozdravi.

          Da sam bar mami smjela reći kako pred sobom, otkako se razboljela moja dobra učiteljica, ne vidim zadatak iz matematike, nego tanjur prepun hrane. I da mi je zbog toga i u školi slabo kao i za vrijeme jela. 

          Dok sam bila još jako malena, pričala sam baki o jednoj maminoj i tatinoj svađi. Kad me baka pitala jesam li se bojala, odgovorila sam da se oni nisu svađali na mene, nego na sebe. Baka se tada lagano nasmiješila, zagrlila me i rekla: - Ti se bojiš jedino kad na tebe viču. I još me nježnije zagrlila.

          Samo da prođe sutrašnji dan. Da mi glas ne zadrhti i da pjevam najbolje što mogu. Opet je onaj tanjur prijeteći stao ispred mene. Kako ću pjevati ako mi bude slabo? A toliko sam željela razveseliti majku.

       Lucija je bila zdrava i vesela djevojčica. Čim je progovorila, počela je lijepo i glasno pjevati. Bilo je zadivljujuće kako iz malena tijela izlazi onako visok glas. Smatrala je da su njena mama i stroga učiteljica bile nepravedne i da se njezina dobra učiteljica nepravedno razboljela. Majka ju je odgajala prema stručnim knjigama za koje je njezina djevojčica bila preosjetljiva.

          Dobreučiteljice se ne bi smjele razboljeti i ostaviti učenike strogoj učiteljici. Ako se netko već trebao razboljeti, onda bi to svakako bila ona stroga pa da i sama vidi što je to nepravda.

          Možda je i dobro što ne volim matematiku, ponovi Lucija još nekoliko puta i uđe veliku dvoranu glazbene škole. Iako bolesna, jako se radovala svom prvom nastupu..

          Opet osjeti strah i nesigurnost. Hoće li njezino pjevanje, pa makar bilo najbolje na svijetu, moći nadjačati sve one krivo riješene zadatke? Može li pjesma biti jača od matematike i pomoći joj da ozdravi? 

          Kao da je satkana od glazbe! Govorila je često voditeljica zbora njezinoj majci, a kad stane pred njih i rukama pokaže znak za početak, Luciji se učini kao da se cijela pretvara u pjesmu. Tada zaboravi na sve pa čak i na novu učiteljicu, zbog koje ne zna matematiku.

          Još je nešto postojalo zbog čega je mogla satima bez prestanka pjevati. Bio je to sjaj u očima dirigentice koji se javi čim pjesma započne.

          Ako i sutra bude gledala samo u taj sjaj, nadjačat će sve svoje strahove.

          Dvorana je bila ispunjena do posljednjeg mjesta. Voditeljica je davala posljednje upute pjevačima. Zbor zapjeva svoju dionicu, a majčino lice zasja do tada neviđenim sjajem. Samo je Lucija znala da je to onaj sjaj koji ugleda u očima majke kad god je zagrli.

          Sjaj je lebdio nad cijelom dvoranom, poigravao se, spuštao gore, dolje, nad Luciju, nad pjesmu. Lepršao je prema njezinoj majci, a onda se zaustavio na baki uz koju je ugledala svoju dobru učiteljicu. Potom se širio dvoranom i blistao, blistao.

          A onda. Iz samoga dna Lucijina srca najprije u visinu, kao da želi postati što glasnija, pa ravno do njezine bake uzdigne se pjesma:

          Došla sam ti, bakice, poslala me mama…

 

KOD 3855