Kako je Žižak vratio svoj žar / Za nagradu Jagoda Truhelka / priča |
Prijava za nagradu Jagoda Truhelka
Moto festivala: Šaljemo poruke o nenasilju
Uz pokroviteljstvo Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti
Natjecanje u književnom i/ili novinarskom stvaralaštvu učenika i/ili učitelja
Najbolji ostvaraji dobit će priznanje i bit će predstavljeni na 2. festivalu priče.
Festival i nagradni natječaj organizira Udruga za promicanje medijske kulture djece i mladih Medioteka
Bukovačka 135, Zagreb, tel./fax: +385 1 4828 938, e-mail: info@medioteka.hr, www.medioteka.hr
Nagrade se dodjeljuju za sljedeće kategorije:
Za književno stvaralaštvo učitelja
Za najuspješniju priču
Za najuspješniju pjesmu
Za internetske novinarstvo učenika
Za najspješniji esej
Za najuspješniji reklamni slogan
Ja sam mačak Žižak! Crn sam kao ugljen sve do bijele točke na vrhu repa. Mama kaže da je moj rep moj uskličnik! Zapravo, cijeli sam kao uskličnik! Veselo jurcam okolo cijeli dan, a kad se kao primirim stavim uskličnik na svoju ludoriju!
Takav sam bio sve do dana kad me jedan čovjek ugrabio s leđa. Tako me brzo zgrabio da mi ni mama nije stigla pomoći. Strah me smanjio. Stisnuo. Zgrčio. Skratio. Onaj me čovjek zavitlao prema vodi kao da sam kamen kojeg možeš naći na svakom putu. Činilo mi se kako jako dugo padam kroz čičak na obali. Imao sam sreće što sam riticom zahvatio jedan veliki pa se s njim zakvačio za koprivu. Na njoj sam visio i visio. Zamišljaš li kako sam izgledao reći ću ti. Kao upitnik s točkom u zraku. Nikako nisam mogao shvatiti zašto me onaj čovjek htio utopiti. Razmišljao sam o tome satima, sve dok me povjetarac nije počeo zibati, uspavljivati, a onda ga je otac vjetar potjerao na spavanje. Njega je samo potjerao, a mene je propuhao, protresao, otkopčao s čička, bacio na zemlju, po kamenju i blatu valjao do šikare pa gurnuo u šuplje deblo stare jabuke:“'Ajde spat“!
Dugo sam drhturio u mraku. Dugo. Dremnuo sam tek u zoru, kad sam sam sebe nekako ugrijao. Stavio sam šape ispod trbuha, a glavu priljubio skroz uz grudi, onako znaš, onako kako inače kokoši spavaju.
I tada kad sam se već sam snašao, počele su sunčeve zrake dirati moje brčetine. Priljubio sam glavu još jače na grudi, ali nije mi pomoglo. Nije, jer me za uho pitanjem radoznalca povuče glas neznanca: «Bok! Kakva si ti to životinja?»
« Žižak. Mačak Žižak, al' jedan me skoro ugasio.» - šapnuo sam mu.
Joj, moram ti reći. Odmah. Važno je, da ne zaboravim. Ja ti nikad ne sudim stvorove po izgledu, čak ni tvorove po mirisu, ali taj ti nije imao ni dlake ni pandže ni uši ni miris. Ništa.
Samo je na leđima imao turban. Na leđima tvrdi turban, na glavi brkove, a kretao se nekretljivom brzinom. Pomislio sam: «Što li se tek tebi dogodilo? Ili si jako nesretan ili imaš virozu.»
«A ti? Kakva si ti to životinja?» - samo sam mu šapnuo još šapnutastije.
«Ja sam Stopalo. Ravno Stopalo ili Turban Tustaban! Za prijatelje Taban.» - kaže stvor i ispruži ono na vrhu glave da se brkujemo.
«A zašto imaš brčine nasred glave? «- upitam ga oprezno.
«To su rogovi!» - ispravi me stvor ponosno, a za jednog puža i gromoglasno.
«Nemoj zijati! Tiho! Skrivam se od ljudi!» - upozorim ga.
«Ma kakvi ljudi! Bez veze! Ja sam ti pravi za skrivača!» - vikne puž.
«Aha? A kak' to?» - upitam ga umorno.
«Brojat ćemo do 20. Ti se već negdje sakri, a ja ću u svoju kućicu. Pobjednik je onaj koji izdrži duže sakriven!»
Tako ti je započelo naše svakodnevno igranje. Puž je stalno pobjeđivao. Bio je kućni tip.
Svako malo sam mu kucao nek' izađe pa još i dan danas ima na fasadi otisak moje šape.
Već sutradan sam otkrio da nasuprot naše šikare neki ljudi imaju kuću i auto. Auto im je bio topli i nakon vožnje i nakon stajanja na suncu. Kad nisu bili blizu, ja bi se zavukao i spavao blizu motora. Znaš, ta me toplina podsjećala na mamu, al' nek' to ostane naša tajna...
Samo tvoja i moja. No svaki ti moj mir traje kratko, to si prijatelju već primijetio. Primijetili su me i ti ljudi, došuljali se i rekli:»Mic, mic, miic, evo!» I iako me otada kruh i mlijeko čekalo svaki dan ispod auta, odlučio sam ih držati na odstojanju. Ipak su oni bili samo ljudi. Stopalo i ja i dalje smo satima razgovarali u duplji stare jabuke. Sjedili smo tako i onog dana kad je kiša baš pretjerala. Ležali smo i te noći kad kiša nije prestajala.
Rekao sam Tabanu: «Kako li samo psi laju u selu!» «Da, nije mi samo jasno zašto. Ništa se ne vidi, a nitko sad bez velike nužde ne hoda po pljusku.» - odgovori puž.
«Htio sam ga upitati što za njega znači «velika nužda» ali nisam. Samo sam lukavo primijetio: «Možda laju na mjesec.»
«Ma, kakav mjesec? Kad se ti ne bi tako bojao vode i malo provirio van glavu, vidio bi da se mjesec ne vidi. Oblačno je.»
«Da, al' možda oblaci tako brzo prolaze, da se mjesec ipak vidi.» - pokušavao sam mu dokazati.
«Da, da, oblaci tako brzo prolaze da se znoje. Ovo što pada oblačni je znoj.»
Odlučio sam nastaviti razmišljati u sebi zašto psi tako laju. Mjesec ne vide, ljude ne vide, životinje ne vide. Možda su nekoga nanjušili, a taj ih miris zbilja ljuti. Nakon nekog vremena drznem se opet upitati ga: «Ti ne spavaš, zar ne ?»
«Ne, kako znaš?» - odgovori mi.
«Čujem te.»
«Kako me čuješ kad šutim.» - začudi se Taban.
«Čujem kako misliš. Šumi ti u kućici.»
«Dobro, mislit ću u jutro. Spavaj sad. Laku noć.»
«Laku noć.» - rekao sam mu i privio se uz njega. Tijekom noći popeli smo se na više grane jabuke, jer voda je bila sve viša i viša. Skvrčen na grani malo sam i dremnuo. Dremnuo i sanjao da me mama doziva. Kad sam se probudio Tabana više nije bilo. U jednom mi se trenu učinilo kako plovi na listu, a onda tone. U meni je bučilo poput vodopada: Dosta mi je i vode i čekanja! Spasit ću te i gotovo. Srce mi je bubnjalo. Bubnjalo kao pred bitku. I bacio sam se. Sam sam sebe u vodu bacio. U vodi je sve bilo usporeno. Sve je bilo smeđe, sve u prošlogodišnjem lišću i slomljenim granama. Sve u mirisu umrlog cvijeća, izgubljenih kukaca i napuštenih puževih kućica. Usporeno kao pred san. San kad si bolestan pa pomaže samo topla ruka na čelu.
Samo miruj, macane. Na suhom si. «– govorio mi je anđeo. Bio je to veliki anđeo, snažnih ruku, mirišljavih na razne životinjske stvorove. Imao je bijelu haljinu na kopčanje i veliku crnu torbu punu gorkih i oštrih mirisa. Imao je i dugačke noge, a krila valjda skrivena ispod bijele odore na kojoj je pisalo dr. Tako ti je to s odraslim anđelima, kako rastu, noge im postaju sve duže, a krila sve kraća. Pomislio sam: Ti si sigurno Onaj koji u barku skupljaš veliku zvjerad i male zvjerčice... Ako jesi, molim Te, spasi me, i riješi mi problem još na ovoj stranici. Nađi mi mamu pa nas konačno stavi u istu barku. I to na suho, ako može, anđele moj beskrilni. Tako sam ga molio sve dok opet nisam zaspao.
Kad sam u jutro otvorio oči pored sebe sam ugledao svoju mamu i u tom trenutku više nisam znao jesam li se upravo probudio ili sam upravo počeo sanjati. Brzo sam opet zatvorio oči i više ih se nisam osudio otvoriti nego sam tako žmireći šapama zgrabio zrak da mi željena slika ne pobjegne. Šapnuo tiše od drhtaja srca:“Samo mi reci: To sam ja!“ „To sam ja!“ – odgovorila mi je mama i stisnula me k sebi. Sunce u zalasku grijalo nam je lica, a miris bazge lagano me podizao s tla dok smo se vraćali doma. Uživao sam u svakom koraku. Upijao sam sve oko sebe sa čuđenjem, a sve se to tako jednostavno zvalo Novi dan. I Tabana i mene spasili su naši susjedi ljudi. Mama mi je rekla da svi živimo jako blizu pa ću uskoro skočiti preko potoka Tabanu na igranje. Razmišljao sam kako bi svatko trebao imati nekoga tko će mu priskočiti u nevolji, jedino još nisam znao kome bi se trebalo obratiti da se to sredi. Možda bi trebalo raspisati nekakav Natječaj. Tako sam razmišljao i koračao pun nade. U tijelu sam osjećao sve veću radost pa sam poskočio na mjestu, a onda sam poskočio i napravio kolut naprijed. Misli su mi ponovno postajale rastrčane! Imale su uskličnik na kraju! Bio sam Žižak koji je uspio vratiti svoj žar!
KOD: 3455
|
Medioteka - Udruga za promicanje medijske kulture djece i mladih // www.medioteka.hr // info@medioteka.hr |