Dječaka Prekomora posvojiti su ribar i njegova žena. Ribar je dječaka doveo iz zemlje koja se bila zaratila s ribarovom zemljom.

 

I na beskrajno plavom nebu pojave se gdjekad nenadano tmasti oblaci. Jednoga dana poslala je majka Prekomora u selo po nekoliko jaja. Na malom trgu ispred crkve naišao je na grupicu dječaka. Jedan ga je zapitao: "Hej, gdje su ti tata i mama?" Prekomor je odgovorio da otac krpa mrežu, a majka kuha ručak. Razlegao se podrugljiv smijeh: "Ha...ha...ha, ti zbilja ne znaš tko su ti mama i tata?" Dječak je shvatio da svi znaju njegovu tajnu. Krenuo je naprijed, a jedan iz grupe podmetnuo mu je nogu, dok su ga druga dvojica podmuklo udarili šakama. No mnogo više od udaraca zaboljela ga je poruga. Iza sebe čuo je skandiranje: "Prekomor, kupit ću ti mišomor... "Od toga dana nestalo je radosti iz dječakova života. Gdje god bi se pojavio, čuo bi: "Prekomor, kupit ću ti mišomor", "Prekomor, reci salama, ne znaš tko ti je mama..." I tako iz dana u dan. Nestalo je radosti i u ribarovoj obitelji. Zato odlučiše napustiti mjesto u kojem su proveli cijeli život i otići nekamo gdje nitko o njima ništa ne zna. Ali od zlobe nije lako pobjeći. Kamo god došli, stizala je za njima i priča o Prekomorovu podrijetlu. Dječak je postao razdražljiv i reagirao bi bolno i na one bezazlene šale kakve su uobičajene među djecom. Lako bi se rasplakao ili bi urlao iz sve snage, čak bi se kojiput i potukao. U tučnjavama bi redovito izvlačio deblji kraj, kako se obično kaže kad netko dobije batina. Selili su se tako iz mjesta u mjesto, sve dok
otac nije načuo da u jednom mjestu vlada neki mudar vladar, knez, koji umije izmiriti i najljuće neprijatelje te naći lijeka i za najteže probleme. Pričalo se daje i on rano ostao bez roditelja, da su ga udomili dobri ljudi, koji su mu omogućili da završi najbolje škole i ostavili mu u nasljedstvo popriličan imutak. Zauzvrat taj je mudri čovjek osnovao učilište, kojem je dao ime svojih posvojitelja, gdje su djeca i mladež stjecala znanje i učila kako međusobno razgovarati, kako se razumjeti i kako slušati druge. Kada su ribar i njegova žena stigli u to mjesto, odlučili su upisati Prekomora na to učilište. Za to su bili spremni dati cijelu svoju ušteđevinu. Naravno da knez nije htio ni čuti o plaćanju. Uzeo je dječaka u nauk besplatno. U početku nije bilo ni lako ni jednostavno. Mnogo je ožiljaka bilo na dječakovoj duši. Ali je mudri knez znao kako će polako, slušajući što mu dječak priča, osloboditi onog sretnog dječaka s obale mora kojega su ljutnja i tuga stjerali u najtamniji kut duše. I znao je da će taj sretni dječak, kad izađe na svjetlo, zaplivati širokim zamasima, onako kako je to Prekomor nekada davno znao. A najteže je bilo baš s ljutnjom, jer Prekomor je u početku oko sebe vidio samo neprijatelje. Trebalo je vremena da uz pomoć mudroga kneza nauči razlikovati one koji drugima rado nanose zlo od odanih prijatelja.