Kada sam se spremao za put u Indiju, rekli su mi da je ta zemlja drugačija od mnogih zemalja u kojima sam do tada bio te da će me ili osvojiti svojom neobičnošću i raznolikošću ili ne načinom života toliko šokirati da ću htjeti što prije otići. Dogodilo se ono prvo: Indija me osvojila. Što je toliko neobično u toj zemlji, što je čini posebnom, različitom?

Druga specifičnost te zemlje ljudi su i njihov način života. Indija ima gotovo milijardu stanovnika, od kojih najveći dio živi jako siromašno. Samo u Mumbaiju živi preko 15 milijuna (čitava Hrvatska ima nešto više od 4 milijuna), pa možete zamisliti kolika je tamo gužva. Ali to nije sve. Zamisli da ti, tvoj brat ili sestra, tvoja mama, tata, djed i baka živite na ulici, da jedete, spavate, kupate se, radite…. na ulici. Neobično i nazamislivo, ali u Indiji sasvim normalno.

 

 

 

Cijele obitelji tako žive. Kada se spusti noć, ulice preplave spavači. Automobili prolaze pored njih, a oni spavaju na asfaltu umotani samo u neku plahtu (jer je vrlo toplo). Mnogi žive u šatorima skrpanima od komadića najlona i koječega drugog. I sve to usred golema velegrada. Oni koji imaju kakav stan pravi su bogataši.

 

 

Možeš li zamisliti sebe i svoju obitelj kako ste se smjestili nasred Trga bana Jelačića u Zagrebu i još imate kravu. Obitelj do vas ima recimo dresirane majmune, a vaš lijevi susjed košaru sa zmijama. Nezamislivo! No u Mumbaiju je i to sasvim normalno. Prvo sam se čudio, a onda mi više nije bilo nimalo neobično usred velegrada vidjeti krave, konje, majmune, zmije pa čak i slonove. Mnogi tako pokušavaju zaraditi za život.

 

 

 

Premda žive vrlo bijedno, ljudi nisu zapušteni i očajni. Ujutro kada se probude (normalno, na ulici) prvo se urede: umiju se, operu, počešljaju, nešto pojedu, a onda pokušavaju na kojekakve načine zaraditi za život. Uglavnom rade na gradilištima (na kojima često i prespavaju) ili štošta prodaju po ulicama, od odjeće, obuće, raznih suvenira i hrane do vjenčića od cvijeća, koje najčešće nude turistima za nekoliko rupija (indijski novac).

 

 

 

Vrlo su uporni kada žele nešto prodati, a cjenkanjem se cijena može spustiti i više od pola. Mnogi prose, čak i oni koji rade, jer su zarade vrlo male. Dosta ih zarađuje prevozeći putnike, a za to im služe bicikl na tri kotača, isto takvi motori ili pak automobili koji izgledaju kao u starim filmovima. Mnoga djeca uopće ne idu u školu i vrlo često prose po ulicama, a ona koja idu, nose odjeću po kojoj se prepoznaje tko kojoj školi pripada.

 

 

Jednom sam prolazio sirotinjskim naseljem. Djeca, koja su se u blizini igrala, vrlo su se brzo sjatila oko mene jer stranci ne posjećuju baš česti taj dio grada. Među njima je bila i jedna simpatična djevojčica. Imala je bambusov štap. Dao sam joj nešto novaca. Mislio sam da će se vratiti djeci, no ona je krenula za mnom. pitala me kako se zovem i odakle sam. Kada sam rekao da sam iz Hrvatske, kimnula je  kao da zna gdje je to. Shvatio sam da ne zna kad ne nakon nekoliko trenutaka opet upitala odakle sam. Nekoliko me puta upitala i kako se zovem jer nikako nije mogla zapamtiti moje ime, noj potpuno strano i neobično. Nije ga mogla čak ni izgovoriti, kao ni ja njezino. Pitala me ima li braće i sestara, a onda mi je ispričala kako ima brata i sestru i kako žive bez roditelja pod šatorom. Nisam znao je li to istina ili samo želi da joj dam još koji novčić. No bilo mi je svejedno jer sam znao da su siromašni. Tako sam joj dao još nešto novaca, a ona je veselo otrčala natrag. Često pogledam fotografiju te djevojčice i pitam se što sada radi, gdje je i kako živi, ima li što jesti. Nadam se da će jednog dana biti sretna.