- Kakva divota! - usklikne Mara izbivši iz sjenovite šume na još uspavanu livadu prekrivenu jutarnjom plavkastom izmaglicom. S glave skine bijelu čipkastu koprenu i zavitla njome u nebeske visine. Prozračna tkanina dosegne putanju ptica pa se u luku spusti negdje na sredinu čistine. Istoga časa na nebu se zakotrlja Sunčev kolut. Nesta izmaglice. Probudi se livada raskošnih boja, zvukova i mirisa. Ipak, u svemu tom cvjetnom šarenilu bijelih ivančica bijaše najviše.
Djevojka zatvori oči i potrči livadom raširenih ruku. I baš kada se činilo kako će poletjeti, iznenadna misao prisili je da sjedne u visoku travu. Mala zelena gušterica uspuza joj se duž duge haljine do ramena.
- Moj je Ivan obećao doći kad na ovoj livadi procvjeta najviše ivančica - pomisli, gledajući prema nedalekom drvenom mostu koji zaškripi pod teretom putujuće konjske zaprege. Srce joj zatreperi slutnjom. Dohvati svoju koprenu i obavije ju oko glave, pa pohita kolima u susret.
Ljepoliki neznanac zaustavi zapregu tik do tajanstvene spodobe što je naglo iz trave iskočila pred njega. Htjede je prekoriti, ali mu pozornost privuče gušterica na njezinu ramenu. Djevojka skine koprenu i umjesto pozdrava kimne glavom.
Prepoznaše se istodobno, baš kad je Sunce zaplesalo u plaveti iznad njihovih glava. Mladić pruži ruku svoj vjerenici. Ponovno zaškripe drveni kotači, krenu kola vijugavim puteljkom podižući oblak prašine.
Zažubori utihli potok ispod mosta. I dok su zujave pčele po bijelim cvjetnim čaškama s krila istresale zlatnu prašinu, livadom zaori pastireva pjesma:
MRAMOR MOSTE
Mra-mor mo-ste, ne zi-baj se,
Dok ne pro-đem pre-ko te-be
I na-po-jim tru-dne ko-nje.
I-šli je-su po dje-voj-ku.
Iz če-la joj Sun-ce si-ja,
-------------------------------
mra-mor mo-ste, ne lju-ljaj se!
i za-gra-bim vo-de s te-be.
Od šta je-su tru-dni ko-nji?
Jel kak le-pa ta dje-voj-ka?
a iz li-ca mje-se-či-na.
(Oj dje-voj-ko, du-šo mo-ja,
oj dje-voj-ko du-šo mo-ja.)
IVANJE, IVAN(J)DAN, SVETI IVAN, SVETI IVAN KRSTITELJ, SV. IVAN KUPAVAC - 24. lipnja, stari blagdan ljetnog suncostaja. Toga se dana vjenčavaju ženski i muški mitski lik (Mara i Ivan) što je, prema predaji, najvažniji preduvjet da se stoka plodi, a nasadi i usjevi dobro rode. U kršćanstvu to je dan sv. Ivana, proroka, Kristova krstitelja, apostola. Vjeruje se da toga dana u podne Sunce poskoči tri puta, tj. da zapleše. Vile uvečer uoči Ivanja također plešu kola. Oko zapaljenih krjesova plesali su i ljudi, gdjekad se međusobno polijevajući vodom. Preskakivali su vatru i žeravicu da bi se zaštitili od zla, pjevali ivanjske pjesme, objavljivali vjenčanja, brali ivančice. Od ivančica su pleli vijence kojima su kitili sebe i svoju okolinu.
Ivančica, kresovalj(k)i, kri(je)snica, lad(ek)arica, ladajnki, tijolkalica - povorke od 4 do 8 dotjeranih djevojčica, ovjenčanih cvjetnim vijencima, s jednim dječakom ili više njih u ulozi zaštitnika, najavljivača i skupljača darova. Pred svakom seoskom kućom ta bi skupina “ladovala” - pjevala lad(ek)arske pjesme/tijolkarice, a katkad i plesala.
|
