Oblaci su vidljive nakupine kapljica, prehladnih kapljica i ledenih kristalića. Nastaju kada se vodena para ohladi ispod temperature rosišta. Vodena para može biti u krutom, tekućem i plinovitom stanju; ona također utječe na prozirnost i boju atmosfere, te upija svjetlost i odbija je.
Oblaci se formiraju pomoću dva fizikalne procesa - kondenzacije i sublimacije.

Po međunarodnoj klasifikaciji oblake dijelimo na deset rodova, od kojih svaki ima svoje vrste, podvrste i dodatne osobine.

Gotovo svi oblaci nastaju u prvih 10 km atmosfere, jer se količina vodene pare smanjuje s visinom pa nema materijala za njihovo formiranje.

Neke posebne vrste oblaka se nalaze na velikim visinama u stratosferi, gdje nastaju npr. od visoko izbačene prašine vulkanskih čestica.

 

Postoji 10 vrsta oblaka koje je odredila svjetska meteorološka organizacija (WMO=World Meteorological Organization). Vrste oblaka razdijeljene su i u podvrste, koje se razlikuju s obzirom na visinu pojavljivanja, oblik i sastav.

Razlikujemo tri «kata» atmosfere u kojima se najčešće pojavljuju određene vrste oblaka. Najviši kat oblačnosti je na visini 7-13 km. Ondje se pojavljuju visoki oblaci . Srednji kat zahvaća visinu 2-7 km, sa srednje visokim oblacima. Donji se kat proteže od tla (morske površine) do visine 2 kilometra. U njemu se pojavljuju niski oblaci. Takvoj raspodjeli po visini odgovara sastav oblaka:

Iz raspodjele oblaka s obzirom na visinu te iz 3 tri osnovna oblika oblaka, paperjastih cirusa, grudastih kumulusa i slojevitih stratusa, proizlazi 10 rodova oblaka.

Cirusi se pojavljuju samo u najviąem katu naoblake. Ovamo pripadaju ovčice( cirokumulusi) i visoki slojeviti oblaci (cirostratusi). U srednjem su visinskom pojasu altokumulusi, koji su grudasti, te altostratusi i nimbostratusi, koji su slojeviti. U donji , niski sloj pripadaju niski grudasti oblaci kumulusi i njima srodni olujni oblaci kumulonimbusi. Nadalje, u tom su sloju i niski slojeviti oblaci stratusi i grudasto-slojeviti stratokumulusi.
 

Oblaci su razdijeljeni u 10 vrsta i u tri sloja po međunarodnom dogovoru. Visinske granice oblaka nisu točno određene, jer se oblaci često šire i preko njih. Tako se može dogoditi da se altostratusi i kumulusi pojave više, a nimmbostratusi se mogu širiti i naniže i naviše od «svog kata». Osobitost među oblacima jet kumulonimbus (olujni oblak), koji može doseći i treći kat. Tada vodeni oblak dobije ledenu kapu.

POSTANAK OBLAKA

 

Oblaci nastaju kada se vlažan zrak ohladi ispod temperatura rosišta. Do ohlađivanja zraka dolazi raznim procesima: - ohlađivanjem zemljina površine i / ili nižih slojeva vlažnog zraka dugovalnim zračenjem, dodirom toplog i vlažnog zraka s hladnom podlogom, miješanjem dijela mase zraka različitih temperatura i vlage koje su blizu zasićenja i adijabatskim dizanjem zraka.

Osim vlažnog zraka koji se hladi, važne su i tzv. jezgre kondenzacije i sublimacije. Jezgre kondenzacije su mikroskopski sitne lebdeće čestice koje su higroskopne, lako upijaju vlagu i postaju sve vlažnije, sve dok se ne rastope, pa u završnoj fazi postaju kapljice. Na sublimacijskim, odnosnom ledenim jezgrama odvija se direktan prijelaz vodene pare u kristale; one nisu higroskopne nego higrofobne pa ostaju suhe tijekom cijelog procesa. U vezi s procesima ohlađivanja zraka i jezgrama razlikujemo pet načina nastanka oblaka.

Tako postoje advekcijski ili frontalni oblaci. Kod njih na neko mjesto strujanjem dolazi zrak drukčijih svojstava od onoga koji je tamo bio ranije. Ako dolazi hladniji zrak, on se grije nad zagrijanom Zemljinom površinom, i zbog sile uzgona se počinje penjati jer ga ona tjera prema gore. Zrak koji se diže postaje topao i bogat vlagom. Prilikom dizanja dolazi do smanjenja gustoće zraka i tlak, a rasta volumena – on se širi, zbog čega se troąi energija. Ako nema nikakvog dotoka energije tom zraku, dolazi do ohlađivanja. Kada se takav vlažan zrak dovoljno podigne i ohladi, dostiže točku rosišta, temperaturu pri kojoj dolazi do depozicije, odnosno kondenzacije vodene pare. Tim procesom nastaju vidljive vodene kapljice koje zovemo oblaci.

 

Ako ima dovoljno vlage u zraku kapljice će je upijati u sebe i nastaviti rasti, a kada postanu preteške, past će u obliku kiše na zemlju. Oblaci koji nastaju ovim procesom "grudastog" su oblika i obično donose obilne oborine, a moguć je i nastanak nevremena. Ako nam je dostrujao topao zrak, također će doći do dizanja, i to tako da topao zrak "klizne" iznad hladnog. Oblaci koji će nastati slojeviti su. Ako se jave oborine, bit će to mirne i duge kiše.

Druga vrsta oblaka su orografski oblaci. Oni nastaju zbog utjecaja planina jer one djeluju poput prepreke za strujanje zraka. Postoje navjetrinska i zavjetrinska strana planine. Navjetrinska je izložena djelovanju vjetra koji potiče zrak na dizanje. Pri tome se zrak hladi i dostiže točku rosišta, odnosno nivo kondenzacije, tada dolazi do formiranje orografskih oblaka iz kojih, ako je zrak koji se dizao bio dovoljno vlažan, može doći do oborina. Na navjetrinskoj strani količina oborine raste s visinom do 4 km, a na zavjetrinskoj se zrak spušta i grije, pa su to obično suši dijelovi. U zavjetrini se mogu javiti i fenomeni poput toplih vjetrova kao što je fen sjeverno od Alpa i chinnook fen u Andama i Kordiljerima; ponekad razlika u temperaturi s dvije strane planine može iznositi i 10 °C u istom trenutku.

Oblaci koji nastaju u uvjetima laganog ohlađivanja sloja zraka uz tlo su radijacijski oblaci. Kod njihova nastanka nema visokih oblaka; u noćnoj situaciji se tlo stalno hladi, a vodena para kondenzira pa nastaje magla koja se tijekom dana može izdići na 50-100 m i prijeći u niski oblak. Radijacijski oblaci često se javljaju u uvalama, kotlinama i vrtačama jer je u njima mirnije i nema vjetra.

Četvrta vrsta prema podjeli oblaka po načinu nastanka su oblaci termičkog uzdizanja. Oni nastaju zbog nejednolikog zagrijavanja tla, pa se zrak iznad hladnijeg područja brže diže i stvaraju se gomilasti oblaci, a može doći i do pojave kiše i nevremena.