U Afganistan ne možete ići kao turisti – to je opasna zemlja u kojoj se često ratuje. Stoga smo umjesto vas posjetili glavni grad Afganistana – Kabul, dolinu Panjšir te grad Mazar i Šarif na sjeveru te pustinijske azijske zemlje.

 

 

Svi su Afganistanci postali ljudi tmurnih i tužnih pogleda. Njihova je sudbina vrlo teška. Sjaj, osmijeh i vedrina mogu se vidjeti jedino u dječjim očima. Upravo su djeca jedina nada za mir u toj napaćenoj zemlji.

 

Više od 3 milijuna majki s djecom pobjeglo je iz Afganistana za vrijeme rata i nastanilo se u kampovima u susjednim zemljama. Sve vrijeme živjeli su u šatorima od najlona i kartona i jeli samo ako im je na vrijeme stigla humanitarna pomoć. Iako je Afganistan pustinjska  zemlja i ljeti je vrlo vruće, zime su veoma hladne. U planini Hindukuš temperatura pada i na -30 stupnjeva Celzijusa, pa su mnogi umirali od hladnoće.

 

ŠKOLA NA PUSTINJSKOM PIJESKU
 

Oni koji su ostali u svojoj domovini nisu mogli ići u školu – ili su bile zatvorene zbog opasnosti, ili potpuno srušene. Mnogi su ostali bez prijatelja stradalih u bombardiranjima. Još uvijek mnoga djeca pogibaju zbog mina i eksploziva zaostalih nakon rata. Danas se škole ponovno otvaraju, no roditelji nemaju novca ni za hranu, a kamoli za školski pribor. Zapravo, u afganistanskim selima nema ni trgovina u kojima bi se mogla kupiti olovka ili kreda. Zato učitelji predaju pišući slova na pijesku. Samo su malobrojni sretnici humanitarnom pomoći dobili olovke i bilježnice, u koje zapisuju prva slova i vitice perzijske abecede.

 

 

Prije nego je nastupio mir, Afganistanom su vladali zloglasni Talibani, koji ženama nisu dopuštali da javno govore, niti da djevojčice idu u školu. Talibani nisu dopuštali ni gledanje televizije, slušanje radija, čitanje knjiga. U glavnom gradu Kabulu sada su ponovno otvoreni knjižnica, kino i prodavaonice sa CD-ima, pa neka djeca napokon imaju prigodu prvi put u životu vidjeti film, čitati knjigu ili slušati glazbu.

 

Unatoč svim strahotama, Afganistanci su gostoljubivi – uvijek su nas pozivali na čaj ili ručak. Budući da su siromašni, uglavnom jedu rižu s povrćem. Samo si bogatije obitelji mogu priuštiti i malo mesa uz obrok, i to samo petkom. Muslimani svetkuju petak baš kao kršćani nedjelju – uz obiteljski ručak, molitvu i odmor. Sladoled, bombone i čokoladu, kao ni igračke, većina djece u Afganistanu nikada nije vidjela.

 

Gotovo su sve obitelji vrlo siromašne i mnogobrojne, pa ih roditelji ne uspijevaju sami prehraniti. Zbog toga i djeca često rade već od šeste godine života. Nije rijetkost na ulici sresti osmogodišnjega prodavača novina ili čistačicu cipela koja je tek navršila deset. Možda ovo i jest tužna priča, ali iz nje možemo puno naučiti. Rat donosi samo smrt, suze, tugu i patnju. Stoga tvoji vršnjaci Afganistanci poručuju: Kad odrastemo treba uvijek znati da rat ne može riješiti probleme. Nerazumijevanje se liječi razgovorom i opraštanjem.

 

 

... kroz Afganistan se proteže jedna od najviših planina na svijetu – Hindukuš, čiji vrhunci dosižu i 5000 metara;
... zloglasni Talibani, koji su vladali Afganistanom, djeci su zakonom zabranili igračke, glazbu i crtanje; tek sada, nakon što je zavladao mir, djevojčice i žene smiju posjetiti frizera;
... siromašni stanovnici Kabula ispred zgrada sade povrće, a u kupaonicama drže koze i piliće;
... u Afganistanu postoji samo jedna asfaltirana cesta, koja spaja jug i sjever zemlje? Ponekad se – da bi se prešla udaljenost od 400 kilometara (kao od Zagreba do Splita) – treba voziti i dva dana.

 

 

Kad sam odlučila krenuti na put u daleku Južnu Koreju, znala sam samo da se nalazi na azijskom kontinentu, da Koreanci imaju kose oči, govore korejskim jezikom i pišu slikovnim pismom.