Koncentracijski logor je vrsta zatvora koja je stvorena za političke protivnike, pripadnike pojedinih etničkih ili religijskih grupa, civila iz kritičnog vojnog područja ili bilo koju grupu ljudi. Koncentracijski logori najčešće se stvaraju tijekom rata, i zatvorenici se nalaze u pritvoru najčešće bez pojedinačnog sudskog procesa, već po nekim širim kriterijima. Prvi koncentracijski logor pojavio se za vrijeme Trećeg kubanskog rata za nezavisnost (1895-1898), kada je španjolski vojni guverner Valeriano Weyler naredio prisilno iseljavanje i zatvaranje seljaka i njihovih porodica s područja gdje su djelovali kubanski pobunjenici.

 

Zbog loših uvjeta i pretrpavanja umrlo je mnogo zatvorenika. Britanci su koristili koncentracijske logore za vrijeme Burskog rata (1899-1902), u kojima su zatvarali burske žene i djecu u 31 logor širom Južnoafričke Republike. Zbog loših uvjeta života u logorima te slabe ishrane umrlo je preko 28.000 žena i djece. Za Staljinova režima uspostavljeni su brojni koncentracijski logori, još prije 1941. i napada na SSSR. U kraljevini Jugoslaviji su uspostavljeni koncentracijski logori pred drugi svjetski rat.

 

Namijenjeni su bili komunistima, a osnovani su na kraljevu zapovijed. Tijekom Drugog svjetskog rata obje strane držale su koncentracijske logore, ali Sile Osovine koristile su koncentracijske logore za masovno istrebljivanje nepoželjnih etničkih skupina (npr. Židovi, Romi, Slaveni) te političkih neprijatelja. U mnogim slučajevima koncentracijski logori u nacističkoj Njemačkoj bili su radni logori u kojima su zatvorenici radili kao robovi.