Svatko ima pravo biti poštovan i ima dužnost poštovati druge.

 

 

Nasilničko ponašanje može biti pokušaj stjecanja popularnosti (istraživanja pokazuju da, osobito u mlađoj dobi, mali nasilnici mogu biti popularni među svojim suučenicima). Može biti pokušaj da se pokažu odlučnima, "tvrdima" i sposobnima ili da na sebe skrenu pozornost. Nasilje može biti i izraz nemoćne ljubomore na osobu prema kojoj je netko nasilan. Nasilje može biti pokušaj prebrođivanja osobnih problema ili frustracija koje dijete ne može riješiti drukčije. Dijete izloženo nasilju u vlastitoj obitelji može isti način ponašanja prenijeti i na svoju školsku okolinu. Neka djeca i ne razumiju potpuno da je način njihova ponašanja loš i neprihvatljiv, niti mogu shvatiti kako se osjeća njihova žrtva.

Katkad nema oštre granice između “mučitelja” i “žrtve”, jer se u različitim razdobljima i situacijama uloge mogu i zamijeniti te nasilnik postaje žrtvom i obratno.

 

 

Za postajanje žrtvom mučenja i nasilja obično nema nekog osobita razloga, no katkad se ta djeca u nečem razlikuju od svojih vršnjaka - to može biti samo boja kose ili neobično ime /prezime; to može biti neka gotovo neznatna mana kao zamuckivanje ili nespretnost, to mogu biti djeca za koju se ne očekuje da će se braniti, koja nemaju stalno i određeno mjesto u skupini. Ranjivost i sklonost postajanju žrtvom ne moraju nužno biti povezane sa smetnjama u učenju ili tjelesnim nedostacima.

 

 

Neki će odrasli reći da je nasilje među djecom samo jedan od načina odrastanja i da je nužno u procesu učenja kako se zauzimati za svoje stavove i kako se braniti. Ali nasilje može djecu učiniti osamljenima, nesretnima i prestrašenima. Može uzrokovati da se osjećaju nesigurna i da krivnju za nasilje traže u sebi samima. Njihovo samopouzdanje i samopoštovanje može toliko biti uzdrmano da započimaju odbijati ići u školu i družiti se s djecom. Djeca koja su žrtve zadirkivanja mogu patiti od psihičkog i fizičkog stresa, ali pokazivati i dugoročnije posljedice.