Glavni oblik grčke arhitekture je hram koji se razvija iz mikenskog megarona - središnjeg pravokutnog prostora sa stupovima. Od drvene "kuće" gdje se sklanjala skulptura božanstva, postepeno je nastala monumentalna kamena građevina na stepenastoj platformi (stilobat), s pravokutnim tlocrtom. Naos ili svetište je temeljni centralni prostor grčkog hrama uokviren kamenim zidovima; ispred naosa stoje stupovi (najprije dva, a kasnije po četiri) koji nose arhitrav pred-prostora (anta), na arhitravu počiva drveni krov na dvije plohe popločan crijepom od opeke koji se i danas koristi na kućama. Kasnije hramovi postaju sve bogatiji, tj. dodaju se pred-prostori sa stupovima i iza naosa, a kasnije i oko cijelog hrama.

S tijesnim i mračnim svetištima, a jasnim i otvorenim pročeljem s ritmom brojnih stupova, grčki hram je više vanjska nego unutarnja arhitektura. Hramovi mogu varirati prema veličini građevine ili regionalnim sklonostima, ali njihove osnovne crte toliko su slične da je podesno sagledati ih u jednoj uopćenoj "tipičnoj" osnovi. To jedinstvo grčkih hramova nazivamo redom, a redovi se razlikuju po svojoj kombinaciji elemenata osnove (stilobata), nosača (zidova i stupova) i tereta (arhitrava i krovišta). Najstariji grčki stil je dorski red koji se potpuno razvija tek u klasičnom razdoblju.