Vjeruje se da se ista bolest vraćala u Europu svake generacije sa različitim stupnjevima intenziteta i smrtonosnosti sve do 1700-tih. Značajnija daljnja izbijanja uključuju Talijansku kugu (1629.-1631.), Veliku londonsku kugu (1665.–1666.), Veliku bečku kugu (1679.), Veliku marseillsku kugu (1720.–1722.) i 1771. kugu u Moskvi. Unatoč nekim kontroverzama oko porijekla bolesti, njezin se smrtonosni oblik povukao iz Europe u 18. stoljeću. Doba kuge imalo je drastičan utjecaj na europsku populaciju, nepovratno izmijenivši socijalnu strukturu Europe. Također je pogodilo i Rimokatoličku Crkvu, koja je kao nadmoćna vjerska institucija bila u prevlasti u to doba, što je rezultiralo progonom manjina kao što su bili Židovi, Muslimani, stranci, prosjaci i gubavci. Nesigurnost u svakodnevno preživljavanje dovela je ljude do ludila, tjerajući ih da žive za trenutak, kao što je Giovanni Boccaccio ilustrirao u Dekameronu (1353.).

 

Prvobitan događaj četrnaestog stoljeća nazvan je 'Velika Smrtonosnost' sa strane pisaca koji su bili suvremenici tog doba, a kasnije je postao poznat pod nazivom 'Crna smrt'. Popularno se smatralo da je naziv potekao od pogađajućeg simptoma bolesti (akralne nekroze) pri kojem je koža bolesnika pocrnila zbog podkožnog krvarenja. Ipak, naziv se odnosio na figurativno značenje crnog (mračno, turobno, užasno). Zbog toga što su bolest karakterizirali buboni (povećani limfni čvorovi), kao i u Azijskoj bubonskoj kugi u kasnom 19. stoljeću, znanstvenici i povijesničari na početku 20. stoljeća pretpostavljali su da je to ista bolest koju uzrokuje bacil Yersinia pestis a prenose insekti uz pomoć životinja poput crnog štakora (Rattus rattus). Ipak, ta je tvrdnja postala upitna nakon što se saznalo da su buboni prisutni kod mnogih drugih bolesti.