Futurizam je kulturni pokret nastao početkom 20. st. u Italiji, a stekao je poklonike i u drugim zemljama, naročito u Rusiji.

Svoje područje interesa i djelovanja futuristi nisu ograničili samo na književnost, slikarstvo i kiparstvo, nego su istraživali i druge vidove umjetnosti, kazalište, muziku, arhitekturu, ples, fotografiju, film, čak i gastronomiju, a domišljali su se i posve novima: godine 1921. objavljen je Manifest taktilizma, umjetnosti opipa.

Ideolog pokreta bio je Filippo Tommaso Marinetti. On je 1909. u francuskom dnevniku Le figaro objavio Manifest futurizma, koji proklamira načela futurizma: gnušanje spram prošlosti, naročito spram tradicionalne umjetnosti, te veličanje ljubavi prema brzini, tehnologiji, nasilju. Automobil, avion, industrijski grad postali su novi mitski toposi, jer su predstavljali trijumf tehnologije, čovjekova čeda, nad prirodom.

Marinettijeva polemičnost brzo je privukla Umberta Boccionija, Carla Carrà i Luigija Russola, mlade, ali već afirmirane slikare koji su htjeli proširiti te ideje na figurativne umjetnosti. Započela je prva faza futurizma. U godinama koje slijede, futurizam se sve jasnije profilirao, naročito u svojoj razlici spram kubizma. Također se profiliraju, i mijenjaju, i interesi i izričaji njegovih predstavnika: Severini naginje apstrakciji, Boccioni se približava simbolizmu, Russolo se posvećuje muzici.

Funk odnosno funky je ritam, u kojem ima veliko značenje sinkopa. Pojavio se krajem šestdesetih godina - izvođači kao James Brown i Funkadelic su bili pioniri funky žanra. Veliku ulogu igra bas gitara, koja svira jako komplicirane glazbene linije - dok gitara svira samo oštar ritam.

 

Zbog tog zaraznog ritma funky je postao i kamen temeljac disco glazbe, koja se pojavila nekoliko godina kasnije. Na početku su funky svirali crnci, a kasnije u osamdesetim godinama nastao je novi pravac funk rock i pojavile su se grupe poput Red Hot Chili Peppers i Jane's Addiction.