Medioteka - verzija za ispis

Vodik je 1766. godine otkrio Sir Henry Cavendish (Engleska). Ime mu je dao Lavoisie od grčkih riječi hydro što znači voda i genes što znači tvoriti. To je plin bez boje i mirisa, netopljiv u vodi. Lako difundira kroz sve materijale. Zapaljiv je i pravi eksplozivne smjese u zraku. Zapaljen na zraku gori svijetlim vrućim plamenom dajući vodenu paru. Na povišenoj temperaturi lako se spaja s kisikom, sumporom i halogenim elementima.

Procjenjuje se da 90% svih atoma, odnosno skoro 3/4 mase svemira, otpada na vodik. Sve zvijezde, pa i Sunce, sastavljene su uglavnom od vodika (w > 90%). Vodik se u prirodi rijetko nalazi u elementarnom stanju, samo u višim slojevima atmosfere ili u vulkanskim plinovima. Uglavnom je vezan u spojevima od kojih su najrašireniji voda (H2O), amonijak (NH3) i razni organski spojevi. Čisti vodik se najčešće dobiva elektrolizom vode. Laboratorijski se dobiva reakcijom sulfatne kiseline i elementarnog cinka. Industrijski se dobiva prevođenjem vodene pare preko užarenog koksa. Upotrebljava se za sintezu amonijaka, hidriranje ugljena i ulja, proizvodnju kloridne kiseline i kao redukcijsko sredstvo.

Helij su 1868. godine otkrili Pierre Jules César Janssen (Francuska) i Sir William Ramsay (Škotska). Ime mu dolazi od grčke riječi helios što znači sunce. To je plin bez boje i mirisa koji se u prirodi pojavljuje kao jednoatomni. Helij je kemijski inertan, nezapaljivi plin koji se ne spaja s drugim elementima.

Prvi put pronađen je u spektru sunčevog zračenja. Helij je drugi elment, iza vodika, po rasprostranjenosti u cijelom svemiru. Nastaje raspadom radioaktivnih elemenata, a industrijski se proizvodi iz zemnog plina iz Teksasa (SAD) u kojem ga ima oko 2% (volumna). Upotrebljava se za punjenje balona, a smjesa koja se sastoji od 21% O2 i 79% He koristi se kao zamjena za zrak kod ronjenja na velikim dubinama.

Litij je 1817. godine otkrio Johan August Arfvedson (Švedska). Ime su mu dali Arfvedson i Berzelius od grčke riječi lithos što znači stijena jer je litij otkriven u stijenama za razliku od druga dva elementa prve skupine, kalija i natrija, koji su dobiveni iz biljnog materijala. To je mekani, srebrno bijeli metal koji sporo reagira s kisikom iz zraka. Može se zapaliti na zraku, a u reakciji s vodom razvija vodik iako manje burno nego natrij. Litij je najjače redukcijsko sredstvo.

Rijetko se nalazi u većim koncentracijama. Najčešće se javlja u obliku aluminosilikata kao što je spodumen (LiAlSi2O6). Litij je najlakši metal. Upotrebljava se za legiranje aluminija i za izradu specijalnih stakala i keramike. Zbog svog velikog elektrokemijskog potencijala koristi se kao anoda u baterijama.

Berilij su 1828. godine otkrili Friedrich Woehler (Njemačka) i A. B. Bussy (Francuska). Ime mu dolazi od grčkog naziva beryllos za mineral beril. Do 1957. godine u upotrebi je bio i naziv glucinum od grčke riječi glykys što znači sladak, zbog slatkastog okusa njegovih spojeva. To je polutvrdi, srebrno sivi, sjajni metal koji ne reagira s zrakom ili vodom. Otapa se u kloridnoj i sulfatnoj kiselini ali ne i u nitratnoj, bez obzira na njenu koncentraciju. Berilij i njegovi spojevi su jako otrovni, naročito ako su fino usitnjeni. Jako je toksičan i kancerogen ako se udiše ili dođe u kontakt s kožom.

Minerali iz kojih se komercijalno dobiva su beril (Be3Al2Si6O18) i bertrandit (Be4[H2Si2O9]). Berilij je visokotehnološki metal. Koristi se kao moderator u nuklearnim reaktorima i za izradu specijalnih legura s aluminijem i bakrom.

Ugljik je poznat od davnih vremena. Ime mu potječe od latinskog naziva za ugljen - carbo. Lako izgara u prisustvu oksidansa. Javlja se u više alotropskih modifikacije, kao amorfni, grafit, dijamant i fulleren. Prirodni amorfni ugljik su razne vrste ugljena, koks i čađa. Grafit je crna, klizava krutina bez mirisa, visokog tališta i dobre električne vodljivosti. Ne tali se već sublimira na 3825 °C. Najviše se upotrebljava za proizvodnju elektroda. Dijamant je prozirna ili obojena, ekstremno tvrda krutina visokog indeksa loma. Ne vodi električnu struju a upotrebljava se kao drago kamenje i za izradu bušilica i bruseva. Četvrta alotropska modifikacija ugljika, fullerene (sačinjavaju je 60 ili 70 atoma vezanih zajedno), otkrivena je 1969. godine sublimacijom pirolitičkog grafita na niskom tlaku.

U zraku dolazi kao CO2 a u stijenama kao karbonat. U prirodi se nalazi u velikim količinama kao mineralni ugljen, nastao procesom pougljenjivanja. Suhom destilacijom ugljena proizvodi se koks. Koks se upotrebljava kao redukcijsko sredstvo u metalurgiji, naročito pri proizvodnji željeza. Čađa se upotrebljava kao boja i kao punilo u proizvodnji automobilskih guma. Aktivni ugljen ima veliku površinu i upotrebljava se kao adsorbens.

Dušik je 1772. godine otkrio Daniel Rutherford (Škotska). Ime mu dolazi od grčkog naziva za salitru - nitron i riječi genesis što znači stvarati. Lavoisier mu je dao ime azote od grčke riječi azotikos što znači onaj koji ne podržava život. To je plin bez boje i mirisa koji je skoro inertan na sobnoj temperaturi. Dio je mnogih organskih i anorganskih spojeva. Ne gori niti podržava gorenje.

Nalazi se slobodan u zraku (78%) kao i vezan u spojevima salitri (KNO3), čilskoj salitri (NaNO3), amonijaku (NH3). Dobiva se destilacijom tekućeg zraka. Upotrebljava se kao sirovina za dobivanje dušične kiseline, amonijaka, umjetnih gnojiva, eksploziva.

Kisik je 1774. godine otkrio Joseph Priestley (Engleska). Ime je dobio od Lavoisiera koji mu je dao ime oxygene od grčke riječi oxys što znači oštar ili kiseo i riječi genes što znači tvoriti. To je plin bez boje i mirisa i ekstremno je reaktivan. Stvara okside sa svim ostalim elementima izuzev plemenitih plinova. Kisik je nezapaljivi plin ali podržava gorenje. Nešto je teži od zraka i dobro se otapa u vodi, topljivost mu je oko 3 % (volumna). Javlja se u dvije alotropske modifikacije, kao dvoatomne i kao troatomne molekule (ozon). I jedna i druga su jaka oksidacijska sredstva. Topljivost ozona u vodi je gotovo 50 puta veća nego topljivost dvoatomnog kisika.

Kisik je najrasprostranjeniji element Zemljine kore. Skoro polovica mase je kisik, a po broju atoma je brojniji nego svi ostali elementi zajedno. Kisik se industrijski dobiva ili frakcijskom destilacijom ukapljenog zraka ili elektrolizom vode. Najčešće se upotrebljava kao oksidacijsko sredstvo.

Fluor je 1886. godine otkrio Henri Moissan (Francuska). Ime mu dolazi od latinske riječi fluere što znači teći jer se njegov mineral fluorit (CaF2) upotrebljavao za snižavanje točke topljenja. To je svjetložuti do zelenkasti plin s oštrim nadražujućim mirisom. Najreaktivniji je od svih elemenata i može oksidirati gotovo sve što dođe s njim u dodir. Fluor je jako otrovan plin. Nadražuje na dodir.

Fluor se u prirodi pojavljuje samo u spojevima, od kojih su najvažniji fluorit (CaF2), kriolit (Na3AlF6) i fluorapatit (Ca5(PO4)3F). Dobiva se elektrolizom kalij fluorida u bezvodnom fluorovodiku. Primjenjuje se za punjenje rashladnih uređaja (freon) i polimerizaciju u politetrafluoretilen (PTFE).

Neon su 1898. godine otkrili Sir William Ramsay i M. W. Travers (Engleska). Ime je dobio od grčke riječi neos što znači nov. To je kemijski inertan, jednoatomni, nezapaljivi plin bez boje i mirisa.

Natrij je 1807. godine otkrio Sir Humphry Davy (Engleska). Još u starom zavjetu spominje se neter kao sredstvo za pranje. Arapski alkemičari promijenili su latinski naziv nitrum u natron odakle i potječe današnji naziv natrija. To je mekani, srebrno bijeli metal čija se svježe odrezana površina trenutno oksidira. Reagira burno s vodom, pri čemu se nastali vodik zbog topline reakcije sam zapali. Spada među najjača redukcijska sredstva.

U zemljinoj kori ga je toliko mnogo da je teško naći uzorak bez spojeva natrija. Najviše ga ima u raznim aluminosilikatima, kamenoj soli (NaCl) i čilskoj salitri (NaNO3). Velike količine natrij-klorida otopljene su u moru. Elementarni natrij koristi se u organskoj sintezi, za natrijeve lampe i fotoelektrične ćelije kao i za dobivanje spojeva koji se ne mogu drukčije pripraviti.

Magnezij je 1808. godine otkrio Sir Humphry Davy (Engleska). Ime mu potječe od grčkog naziva za magnezijev oksid (MgO) - magnesia alba, prema okrugu u Thessaly, Grčka. To je polutvrdi, sjajni, srebrno bijeli metal, koji na zraku potamni zbog zaštitne prevlake oksida. Može se kovati, lijevati i valjati. Gori na zraku uz pojavu vrlo intenzivne svjetlosti. Lako se otapa u kiselinama a reagira i s vodom na povišenim temperaturama uz oslobađanje vodika. Magnezij se upotrebljava kao snažno redukcijsko sredstvo koje može reducirati mnoge metalne okside.
Najvažniji izvor magnezija su minerali dolomit (CaCO3*MgCO3) i magnezit (MgCO3), te morska voda. Glavno područje primjene magnezija je metalurgija, posebno za izradu lakih legura.

Aluminij je 1827. godine otkrio Friedrich Wöhler (Njemačka). Ime mu dolazi od latinske riječi alumen koja je označavala alaune (stipse). To je tvrdi, srebrno bijeli metal koji dobro vodi električnu struju. Može se valjanjem razvući u tanku foliju. Otporan je prema oksidaciji na zraku, u vodi i u oksidirajućim kiselinama, zbog stvaranja sloja zaštitnog oksida na površini. Aluminij može reducirati većinu metala iz njihovog oksida (aluminotermijski postupak).

Po rasprostranjenosti u Zemljinoj kori, aluminij je treći element, odmah iza kisika i silicija. Iako ima mnogo minerala koji sadrže aluminij, industrijski se dobiva samo iz boksita (Al2O3*xH2O) i kriolita (3NaF*AlF3). Upotrebljava se za proizvodnju laganih legura (duraluminij), električnih vodova i izradu posuđa u kućanstvu.

Silicij je 1824. godine otkrio Jöns Jacob Berzelius (Švedska). Ime je dobio po latinskom nazivu za kremen - silicis. Kao amorfni silicij je smeđe-crni prah, a kao kristalni je plavo-zelen. U kiselinama, osim fluoridne, se ne otapa ali se otapa u lužinama pri čemu se oslobađa vodik. Duže udisanje silikatnog praha može dovesti do kronične bolesti dišnog sustava.

Silicij je drugi metal po rasprostranjenosti u Zemljinoj kori. Vezan s kisikom glavni je sastojak stijena i u njima se nalazi u obliku različitih silikata, ili kao čisti SiO2 - kremen. Kremeni pijesak je osnovna sirovina za proizvodnju stakla. Silicij se u metalurgiji upotrebljava za proizvodnju ferosilicija, a u elektronici za proizvodnju poluvodiča.

Fosfor je 1669. godine otkrio Hennig Brandt (Njemačka). Ime mu dolazi od grčke riječi phosphoros što znači donošenje (rađanje) svjetlosti. Fosfor se javlja u tri alotropske modifikacije. Bijeli fosfor je bijela do žuta mekana voštana krutina s nagrizajućim parama koja se ne otapa u vodi ali se otapa u mastima i uljima. Na zraku se sam od sebe zapali. Mekan je a u mraku svjetluca. Crveni fosfor je stabilan i netopljiv u svim otapalima. Crni fosfor je vrlo postojana krutina metalnog sjaja. Crveni fosfor nije otrovan, dok je bijeli vrlo otrovan. Udisanje njegovih para je, i u vrlo malim količinama, smrtonosno. U dodiru s kožom izaziva duboke opekline koje teško zarastaju.

U prirodi se najčešće javlja u mineralima fosforitu (Ca3(PO4)2) i apatitu (3Ca3(PO4)2*Ca(ClF)2). Dobiva se iz fosforita prženjem s kvarcnim pijeskom i ugljenom u električnim pećima. Bijeli fosfor se upotrebljava kao otrov za štakore, a crveni u industriji šibica.

Sumpor je poznat od davnih vremena. Ime mu potječe od sanskrtskog sulva-ari što znači neprijatelj bakra. To je žuti kristaličan ili amorfan prah bez okusa i mirisa koji se ne otapa u vodi ali se otapa u ugljikovom disulfidu (CS2). Sumpor na zraku gori plavičastim plamenom.

Osim u elementarnom stanju sumpor se u prirodi pojavljuje u obliku sulfida i sulfata. Sulfidni minerali su pirit (FeS2), halkopirit (CuFeS2) i sfalerit (ZnS) a sulfatni gips (CaSO4*H2O). Upotrebljava se za proizvodnju sulfatne kiseline, vulkanizaciju gume i proizvodnju baruta.

Klor je 1774. godine otkrio Carl William Scheele (Švedska). Ime je dobio od grčke riječi chloros što znači žutozelen. To je žuto-zeleni, gust, nadražujući plin iritirajućeg mirisa koji se dobro otapa u vodi. U prirodi ga nema slobodnog i javlja se skoro isključivo u obliku klorida. Klor je otrovan plin koji, ako se udiše, izaziva kašalj i nagriza organe za disanje. Pri dužem udisanju dovodi do smrti. Jako nadražuje kožu pri kontaktu.

Klor je u velikim količinama prisutan u morskoj vodi. U prirodi se nalazi kao kamena sol (NaCl), silvin (KCl). Industrijski se proizvodi isključivo elektrolizom koncentrirane otopine natrij klorida. Upotrebljava se za dezinfekciju, bijeljenje i sintezu različitih spojeva.

Argon su 1894. godine otkrili Lord Raleigh i Sir William Ramsay (Škotska). Ime mu dolazi od grčke riječi argos što znači neaktivan. To je kemijski inertan, jednoatomni nezapaljivi plin bez boje i mirisa. Ne spaja s drugim elementima izuzev s fluorom.

Kalij je 1807. godine otkrio Sir Humphry Davy (Engleska). Ime mu dolazi od arapske riječi qali što znači pepeo. To je mekani, bijeli metal čija svježa površina ima srebrnasti sjaj. Na površini se, u dodiru sa zrakom, brzo stvara mutan oksidni film. Burno reagira s vodom pri čemu se razvija vodik.

Kalija u zemljinoj kori ima skoro kao i natrija ali ima relativno malo nalazišta kalijevih spojeva. Najvažniji minerali kalija su silvin (KCl) i karnalit (KCl*MgCl2*6H2O). Uglavnom se upotrebljava u organskoj sintezi i za izradu fotoćelija.

Kalcij je 1808. godine otkrio Sir Humphry Davy (Engleska). Ime je dobio po latinskom nazivu za vapno - calix. To je mekani, srebrno bijeli metal čija se izložena površina prekrije slojem oksida i nitrida. Reagira s vodom i kisikom.

U prirodi se uvijek nalazi u obliku spojeva. Kao vapnenac (CaCO3) čini čitave planine, a vrlo rašireni mineral je i sadra ili gips (CaSO4*2H2O). U metalurgiji se upotrebljava za dezoksidaciju bakra i berilija, i za legiranje olova.

Skandij je 1879. godine otkrio Lars Fredrik Nilson (Švedska). Ime je dobio prema latinskom nazivu za Skandinaviju - Scandia. Mendeljejev ga je predvidio 1869. i dao mu ime ekaboron. To je mekani, srebrno bijeli metal koji brzo potamni na zraku. Smješta se u skupinu metala rijetkih zemalja skupa s lantanoidima. Burno reagira s vodom stvarajući vodik i netopljivi skandij-hidroksid. Reagira s kisikom iz zraka i halogenima.

U prirodi se javlja u lantanoidnim mineralima monacitu i gadolinitu i u rijetkom silikatu thortveititu (Sc2Si2O7). Upotrebljava se u specijalnim živinim lampama i magnezijevim legurama.

Titanij je 1791. godine otkrio William Gregor (Engleska). Dobio ime prema Titanima sinovima Geje, božice zemlje iz grčke mitologije. To je srebrni, sjajni, tvrdi metal. Pri visokoj temperaturi gori na zraku. Prilikom zagrijavanja lako se spaja i s ugljikom, i s kisikom, i s dušikom. Izložena površina se presvuče oksidnim filmom. Ne reagira s lužinama niti s hladnim kiselinama, osim fluoridne. Vruće kiseline ga otapaju.

Titanij je deveti element po rasprostranjenosti u zemljinoj kori ali se malo gdje nalazi koncentriran u većim količinama. Glavne titanijeve rude su ilmenit (FeTiO3) i rutil (TiO2). Ima malu gustoću a veliku tvrdoću i korozijsku otpornost, pa se upotrebljava u vojnoj industriji za proizvodnju supersoničnih aviona i za izradu specijalnih aparata za kemijsku industriju.

Vanadij je 1801. godine otkrio A. M. del Rio (Španjolska) te ponovo otkrio Nils Sefstrom (Švedska) 1830. Ime je dobio po skandinavskoj boginji ljepote Vanadis zbog obojenosti njegovih spojeva. To je mekani, sjajni, srebrni metal na čijoj se izloženoj površini formira oksidni film. Otporan je na koroziju, lužine, kloridnu i sulfatnu kiselinu. Reagira s koncentriranim kiselinama, a zagrijan iznad 660 °C brzo oksidira. Nadražuje kožu i oči.

Vanadij je prilično rasprostranjen u zemljinoj kori. Dobiva se iz sulfidnih ruda (V2S3 i V2S5), karnotita (K(UO2)2(VO4)2) i vanadinita (Pb5(VO4)3Cl). Oko 80% proizvodnje vanadija upotrebljava se za legiranje čelika kojem povećava elastičnost, žilavost i tvrdoću. Takav čelik je otporan na koroziju a služi za izradu brzoreznih alata. Također se upotrebljava u legurama titanija i aluminija.

Krom je 1797. godine otkrio Louis-Nicholas Vauquelin (Francuska). Ime je dobio od grčke riječi chroma što znači boja zbog obojenosti svojih spojeva. To je plavo-bijeli do srebrno sivi, sjajni metal. Jako je tvrd i krt i može se ispolirati do visokog sjaja. Ne otapa se ni u nitratnoj kiselini ni u zlatotopci ali se otapa u vrućoj kloridnoj i sulfatnoj kiselini. Spojevi kroma(VI) su toksični i kancerogeni.

Kromit (FeO*Cr2O3) je jedina važna ruda kroma. Redukcijom kromita u električnim pećima s ugljikom nastaje ferokrom. Ferokrom se upotrebljava za legiranje čelika. Čelici s malo kroma imaju veliku tvrdoću i čvrstoću, a s većom količinom kroma dobivaju se nehrđajući čelici. Mnogo se upotrebljava kao prevlaka na drugim metalima zbog svoje velike korozijske otpornosti i visokog sjaja. Krom daje staklu smaragdno zelenu boju.

Mangan je 1774. godine otkrio Johann Gahn (Švedska). Ime je dobio od latinske riječi magnes što znači magnet jer se smatralo da je piroluzit (MnO2) - magnesia nigra vrsta magnezita. To je sivo-bijeli metal sličan željezu ali tvrđi i krtiji. Onečišćeni oblik je reaktivan. Izložena površina se oksidira. Otapa se u razrijeđenim kiselinama oslobađajući vodik. Udisanje manganova praha, para ili spojeva, naročito viših oksida može biti smrtonosno.

Mangan je po rasprostranjenosti u zemljinoj kori deseti element. U prirodi se pojavljuje u obliku manganita(Mn2O3*H2O), piroluzita (MnO2), hausmanita (Mn3O4), rodokrosita (MnCO3) i psilomelane (BaMn9O16(OH)4). Elementarni mangan se može dobiti redukcijom rude s aluminijem. Kao feromangan troši se u velikim količinama u metalurgiji. Mangan izvanredno čeliku povećava tvrdoću i otpornost na trošenje, te se od njega izrađuju željezničke tračnice i čeljusti drobilica.

Željezo je poznato od davnih vremena (~ 2500. godine prije Krista). Simbol elementa dolazi od latinskog naziva za željezo - ferrum. To je sjajni, srebrni, tvrdi i krti metal. Zajedno s kobaltom i niklom čini trijadu željeza. Izložena površina brzo korodira naročito u vlažnom zraku i pri povišenoj temperaturi. Na površini se stvara crveno-smeđi oksid (hrđa). Otapa se u neoksidirajućim kiselinama. U koncentriranoj sulfatnoj i nitratnoj kiselini željezo se pasivira. Feromagnetično je sve do 768 °C.

Željezo je najvažniji metal. Proizvodnja mu je veća nego svih ostalih metala zajedno. Glavne rude željeza su magnetit (Fe3O4), hematit (Fe2O3), limonit (FeOOH) i siderit (FeCO3). Željezo se dobiva redukcijom oksida željeza koksom u visokim pećima. Kao čisti metal se malo upotrebljava već se legira s drugim metalima u razne vrste čelika, koji su osnova moderne civilizacije.

Kobalt je 1735. godine otkrio Georg Brand (Njemačka). Ime je dobio po njemačkom duhu koji čuva metale u zemlji - kobold ili od grčke riječi cobalos što znači rudnik. To je srebrno-plavi, sjajni, tvrdi metal koji zajedno sa željezom i niklom čini trijadu željeza. Površina mu je stabilna na zraku sve do 300 °C. Otapa se u kiselinama dok s lužinama praktički ne reagira. S koncentriranom nitratnom kiselinom kobalt prelazi u pasivno stanje. Feromagnetičan je sve do 1150 °C. Kobaltove para ili prašina i njegovi spojevi su toksični.

U zemljinoj kori javlja se u obliku arsenida i sulfida kao kobaltit (CoAs2*CoS2) i smaltit (CoS2). Kobalt se obično dobiva kao nusproizvod pri preradi ruda bakra i nikla. Uglavnom se upotrebljava u metalurgiji za izradu legura otpornih na koroziju i legura za permanentne magnete. Kobalt-60 je umjetni izotop koji se koristi u medicini kao izvor gama zračenja.

Nikal je 1751. godine otkrio Axel Fredrik Cronstedt (Švedska). Ime je dobio po imenu demonskog bića iz germanske mitologije od njemačke riječi kupfernickel što znači Old Nick bakar ili Vražji bakar. To je sjajni, srebrno bijeli metal koji zajedno sa željezom i kobaltom čini trijadu željeza. Mekan je, kovak i savitljiv i može se polirati do visokog sjaja. Otporan je na koroziju u zraku. Topljiv u razrijeđenim oksidirajućim kiselinama, a u koncentriranoj nitratnoj kiselini se pasivira. Vrlo je otporan na lužine sve do temperature od 500 °C. Duža izloženost niklenoj prašini i nekim njegovim spojevima je kancerogena.

Nikal se u prirodi najčešće javlja kao garnierit ((Ni, Mg)6Si4O10(OH)8), pentlandit ((Ni, Fe)9S8) i niklein (NiAs). Više od tri četvrtine nikla upotrebljava se za izradu različitih legura sa i bez željeza. Ostatak se upotrebljava za galvansko niklanje materijala, za katalizatore, za izradu Ni-Cd baterija i kovanog novca.

Bakar je poznat od davnih vremena (~ 5000. godine prije Krista). Ime mu dolazi od latinske riječi za otok Cipar - Cyprium. To je svijetlo crvenkasti, sjajni metal. Relativno je mekan, ali žilav i savitljiv. Dobro vodi toplinu i električnu struju. Na zraku je stabilan, ali dužim stajanjem dobije zelenu patinu. Otapa se samo u oksidirajućim kiselinama. U prisutnosti kisika iz zraka otopit će se i u razrijeđenoj sulfatnoj kiselini i koncentriranoj kloridnoj kiselini.

Bakar se u prirodi nalazi i elementaran, ali se pretežno javlja kao halkopirit (Cu2S*Fe2S3), halkozin (Cu2S), kovelin (CuS), kuprit (Cu2O), malahit (CuCO3*Cu(OH)2), azurit (2CuCO3*Cu(OH)2) i bornit (Cu5FeS4). Oko pola proizvodnje bakra upotrebljava se za izradu vodiča električne struje. Zbog dobre toplinske vodljivosti od njega se izrađuju kotlovi, grijači i razni izmjenjivači topline. Važno područje primjene bakra je dobivanje legura, u prvom redu mjedi ili mesinga (Cu-Zn-legura) i bronce (Cu-Sn-legura).

Cink je 1746. godine otkrio Andreas Marggraf (Njemačka). Ime mu dolazi od njemačke riječi zinke što znači zubac zbog pojavljivanja cinkovog karbonata u rudama zupčastog oblika. To je plavkasto-bijeli metal koji je na sobnim temperaturama krt ali postaje kovak kada se zagrije na 100 - 150 °C. Otapa se u lužinama i kiselinama. Na zraku je stabilan jer mu na površini nastane sloj oksida koji ga štiti od dalje korozije. Gori na zraku kada se zagrije do crvenog žara. Burno reagira s oksidansima.

Cinka u zemljinoj kori ima oko sto puta više nego bakra. Glavne rude su mu sfalerit (ZnS) i smitsonit (ZnCO3). Glavna namjena cinka je zaštita željeza i čelika (pocinčano željezo). To se postiže umakanjem očišćenog željeza u talinu cinka. Cink štiti željezo i kad se obloga ošteti. Upotrebljava se za dobivanje različitih legura kao što je mjed (legura cinka i bakra) i kao anoda u galvanskim člancima (baterijama).

Galij je 1875. godine otkrio Lecoq de Boisbaudran (Francuska). Ime je dobio po latinskom nazivu za Francusku - Gallia. Mendeljejev ga je predvidio 1869. i dao mu ime ekaaluminij. To je mekani, srebrno bijeli metal i ima najšire područje s tekućim stanjem (29.78 - 2403 °C). Stabilan je na zraku i u vodi. Burno reagira s klorom i bromom.
Galij je u prirodi prilično raširen ali se nigdje ne pojavljuje u većim koncentracijama. Dobiva se kao nusproizvod pri dobivanju cinka i aluminija. Upotrebljava se za izradu svjetlećih dioda (LED), u mikrovalnim uređajima i fluorescentnim lampama.

Germanij je 1886. godine otkrio Clemens Winkler (Njemačka). Ime je dobio po latinskom nazivu za Njemačku - Germania. Mendeljejev ga je predvidio 1871. i dao mu ime ekasilicij. To je srebrno bijeli, krti polumetal. Ne reagira s razrijeđenim lužinama i većinom kiselina, osim koncentrirane nitratne i sulfatne kiseline. Stabilan je u zraku i vodi. Burno reagira s oksidansima.

Germanij se u prirodi nalazi u malim koncentracijama u obliku argirodita (4Ag2S*GeS2) i germanita (7CuS*FeS*GeS2). Upotrebljava se u elektronici za proizvodnju poluvodiča, i u proizvodnji staklenih leća.

Arsen je 1250. godine otkrio Albertus Magnus (Njemačka). Ime mu dolazi od grčke riječi arsenikon za zlatni auripigment (As2S3). Korijen riječi se može naći i u arapskom nazivu za auripigment - az-zernikh. Arsen se javlja u dvije alotropske modifikacije. Nestabilnoj žutoj, mekanoj poput voska. Stabilnija modifikacija je srebrno-sivi arsen metalnog sjaja. Otporan je na vodu, kiseline i alkalije. Arsen je otrovan i kancerogen a naročito je opasan zbog kumulativnog efekta. Spojevi sumu jako toksični ako se unesu u organizam.

U prirodi dolazi uglavnom u obliku sulfida, arsenopirit (FeAsS), auripigment (As2S3) i oksida arsenolit (As4O6). Spojevi arsena upotrebljavaju se za uništavanje insekata, miševa i štakora.

Selenij je 1817. godine otkrio Jons Jakob Berzelius (Švedska). Ime je dobio po grčkom nazivu za Mjesec - selene. To je amorfna ili kristalična crvena do siva krutina neugodnog mirisa koji se upije u kožu i teško odstranjuje. Ne reagira s vodom. Topljiv u alkalijama i nitratnoj kiselini. Gori na zraku. Metalni selenij je slab vodič električne struje, ali mu se vodljivost na svjetlu povećava i do tisuću puta. Selenij je otrovan ako se udiše ili proguta. Ima kumulativni efekt. Nadražuje kožu i vjerojatno je kancerogen.

Selenij je redoviti pratitelj sumpora. Dobiva se kao sporedni proizvod pri proizvodnji bakra (prženjem sulfidnih ruda). Upotrebljava se za izradu fotoelektričnih ćelija (osobito za fotokopiranje), u staklarskoj industriji za uklanjanje zelene boje i proizvodnji gume.

Brom je 1826. godine otkrio Antoine J. Balard (Francuska). Ime mu dolazi od grčke riječi bromos što znači smrad. To je tamno crvena do smeđa tekućina s zagušljivim, nadražujućim parama. Podržava gorenje i jaki je oksidans. Dobro se otapa u vodi stvarajući bromnu vodu. U prirodi se nalazi skoro isključivo kao bromid. Bromne pare su otrovne. Na koži izaziva teške rane koje teško zacjeljuju.

Brom se u prirodi nalazi u redovito zajedno s klorom ako natrij bromid NaBr) i magnezij bromid (MgBr2). Dobiva se uvođenjem elementarnog klora u vodenu otopinu bromnih soli. Upotrebljava se u organskoj sintetskoj industriji i za izradu fotografskih emulzija.

Kripton su 1898. godine otkrili Sir William Ramsay i Morris W. Travers (Engleska). Ime je dobio od grčke riječi kryptos što znači skriven. To je kemijski inertan, jednoatomni nezapaljivi plin bez boje i mirisa. Ne spaja s drugim elementima izuzev s fluorom.