Prošlog ljeta jednoga jutra tata me probudio riječima: "Ustaj, moramo požuriti. Brod nas čeka." Spremio sam se brzinom svjetlosti jer sam dugo čekao taj dan. Dugo smo planirali izlet brodićem do Lošinja na kojem su nas već čekali mama i brat. S nama je krenuo i tatin prijatelj.

Povremeno smo bacali sidro pa smo se kupali, skakao sam s broda, ronio i plivao... Tatin me prijatelj učio loviti ribu. Nadao sam se da ću vidjeti i dupine, ali nisam bio te sreće. Kad smo nakon jednog stajanja krenuli, vidio sam kako mi iz mora maše jedan barba. Odmahnuo sam mu. Ali i dalje maše on meni i maše... Tati sam rekao kako mi neki barba uporno maše, a nešto mi i pokušava reći, ali ne čujem ga zbog buke motora.

 

Tata se okrene prema prijatelju u namjeri da ga pita poznaje li on toga čovjeka , ali... njega nema. Istog trena shvatili smo tko je čovjek u moru.
Ostatak dana tome smo se smijali, a i sada se nasmijem kada se sjetim toga doživljaja.

Filip Glavan, 4.b
OŠ Nikola Tesla, Rijeka
mentor: Tatjana Mrakovčić