Drhteći od hladnoće i gladi, košutica proviri kroz šumsko raslinje okovano injem. Umirena jutarnjom tišinom hrabro zagazi na neveliku čistinu. Njušeći travu, prednjom nogom razbije pokoricu snježnog omotača. Ah, tužnog li veselja ‒ tek nekoliko suhih travki! Zarosiše košutičine oči. Pomisli na svoju nesreću usred ove studene pustoši, bez igdje ikoga svoga...

 

Ni slutila nije košutica da se visoko ponad nje sunce već dugo nadjačava s crnim oblacima.

Nemalo začudi se ona kad vidje gdje u snijegu, baš na mjestu gdje joj suze kanuše, zlatne travke niču. Istodobno osjeti košutica neku dragost u svom krznu. Zasvirilo sunce napokon pa uz pomoć brata mu mjeseca na othodu goni oblake put zapada, ter rasipa svjetlost i toplinu joj kano zlatnu kišu po svem i u svem zemaljskom.

Zazeleni uokolo začuđene košutice, a one zlatne vlati sveudilj pred njom ustobočene. Košutica ih htjedne okusiti, kadli začuje glasić tik do svojih nogu: ‒ Želiš li vidjeti čudo još veće od ovoga, ogrni me jednom zlatnom travkom i pođi za mnom!

‒ Kakvo čudo? Tko si? ‒ ustukne košutica.
‒ Ne boj se i ne pitaj, nego hitaj, mila! ‒ zavrti se na peti oko vlastite osi malac ne veći od kažiprsta, pa ručicom pokaže obližnji hrast što je širio grane nebu pod oblake.

Razmisli časkom košutica. Otkine zlatnu vlat i spusti je nježno na patuljkova ramena. Onaj pak cikne od radosti i spretno se, u luku, odbaci u njezino meko krzno.

‒ Đihaaa!!! ‒ vrisne da proječa čitava gora.

S dva-tri skoka nađoše se oboje u treperavoj hrastovoj sjeni. Patuljčić pljesne ručicama iz sve snage. Sine svjetlost da zaiskri košutici pred očima. Posrne, kadli osjeti živost u udovima. Jer, gle, nije više ona košuticom nego pravom djevojkom! I to kakvom djevojkom! Vitkom i blagookom...

Okružilo djevojku devet ljepolikih dječaka što poispadahu s hrastovih grana umjesto oraha istom kad se košutica u zlatokosu premetnula. Kakvog li iznenađenja kad se oni s njom kao braća sa sestrom Zoricom prepoznahu! Zaori pjesma, zavitla kolo, raskrile se haljine! 

I sunce i mjesec razigraše se na visini. Nego, umori se čeljad, rasu se kolo, zažubori smijeh. Krene razgovor o kraljici maćehi što davno, zbog ljubomore, prokle Zoricu i njezinu braću na vječnu stud. Na sreću, vještica bje zaboravila na patuljka kojem djeca još kao nejačad omilila, ponajviše zbog dobra oca koji ga čak za svog savjetnika i rizničara bijaše postavio.

No, znamo već, sve po dobru pođe kad se patuljku vrati moć košutičinom zlatnom travčicom.

Poskoči sunce tri puta, a za njim i mjesec. Tri puta skočili, pa odskočili pod krošnju hrastovu, istom se pretvorivši u dva mladića, dva ljepotana, kao jaje jajetu slični jedan drugomu, iako se prvi zakrilio srebrnim, a drugi zlatnim plaštem. Prozbore uglas kleknuvši pred Zoricu: ‒ Smijem li te svojom zvati?

Nasta komešanje među braćom djevojčinom. Uozbilje se i stanu vijećati: ‒ Komu ćemo sestru dati? Suncu ili mjesecu? Zlo i naopako ako se zbog Zorice posvade!...

No, patuljak nadglasa uznemirene dječake: ‒ Zora nek bude Sunčeva! Dosta se, jadna, zime nazimila i noći nagledala! A mjesec? Mjesec neka djever na vjenčanju bude!

Slože se braća s mudrijašem jer mudrije se ni sami domisliti ne znadoše. A kako i djeverom biti u ono doba velika čast bijaše, mladići lako pristanu.

Ponovno uzleti pjesma i zaveze kolo, još brže i veselije nego prije, zauvijek otjeravši zimu s lica promrzle zemlje.

Kadi si se urosila?
Tamo doli u livadi
Kadi rastu zlatne žice
I srebrne podvezače.
Ja te otkinem jednu žicu,
Ponesem ju ća zlataru.
Da ja vidim ča j' u gradu.

Lidija Bajuk