Kroz pukotinu naoblačena neba prsne zlatan grumen svjetlosti. Zašušti opalo lišće na zemlji, zatitra razderana paukova mreža, klikne iznenađeni orao štekavac. Niotkuda se stvori crnogrivac nejahan, konj krilati, zaigran! Pa grne uokolo poput kakvog šumskog duha, hrza i njišti od radosti, propinje se put oblaka, opijen ljepotom sunca i vjetra... Pa se umori, najzad, od tog živog sna i zagalopira u daljinu lomeći šipražje srebrnim kopitima...

Šuma ponovno klone. Jesenski vjetar još jednom namreška ustajalu vodu pjenušavim valićima i nesta među ogoljelim granama hrasta lužnjaka. Umiri se i nedaleko jezero zaraslo požutjelim travama. Otegnuta pjesma izdaleka uznemiri rijetke močvarice. One prhnu uvis, razvlačeći za sobom vunaste nakupine magle.

 

Sun -  ce  ni - zi,
po - - ni - zu - je,
zaj - - ti  će,  za - - -
ajt,   zaj - ti  će,  za - - - ajt.

 

Mog dragoga boli glava,
projti će, projt.

Vrane konje pogubio,
najti će, najt...

 

Duboko u mulju utihlog tršćaka, na uvelu lopočevu listu, utrne svjetlo posljednja sunčana zraka.