Nisam ni slutio kako ću se dobro zabaviti tog jesenskog dana.

   Od ranog jutra puhao je jak vjetar. Otkačio me s grane i počeo sam letjeti. Dok sam letio, primijetio sam u daljini kako se djeca zabavljaju s ostalim lišćem. Pomislio sam da će se, ako doletim do njih i padnem na tlo, možda i sa mnom igrati. Vjetar je jače zapuhao i odnosio me sve dalje i dalje u visine. Mislio sam: dotaknut ću nebo i sunce. Vrtio sam se toliko da mi se zavrtjelo u glavi. Pokraj mene je proletjela ptica. Htio sam joj doviknuti: – Hej, pogledaj me i ja sam ptica! Ispod mene su bile kuće. Divio sam se njihovim bojama zidova: zelene, ružičaste, crvene itd. Prošao sam kroz jedan veliki oblak. Htio sam ostati u zraku no znao sam da će vjetar jednom prestati puhati.

   Nema veze što će vjetar prestati puhati. Meni će taj dan ostati u sjećanju jer sam se dobro zabavio.

Pisac: Ema Juhaz, 3.a
OŠ Mate Lovraka