Često sam razmišljao o svemiru, nebeskim tijelima i drugim galaksijama. Svakoga dana gnjavio sam roditelje:" Mama, tata, kada ću u svemir?" Ništa mi nisu rekli.

Jednoga dana dok sam bezbrižno gledao televiziju na kojoj su reklamirali izlet u svemir, zastao sam, sjetivši se da sam poslao sličice za tu nagradnu igru. Izvukli su dopisnicu s mojim imenom. Od radosti sam plakao. Uslijedili su dani pripremanja za put. Vrištao sam od sreće: "Idem u svemir! Idem u svemir!"

Napokon je stigao i taj dan. Veselo sam se pozdravio s roditeljima. Na put sam krenuo raketom Nautilus. U početku sam se malo bojao, ali sam se kasnije smirio. Jedva sam se uhvatio za stolicu, sjeo i čvrsto se zavezao.Kada smo poletjeli, mislio sam da sanjam. Sjedio sam i uzbuđeno gledao planete. Upitali su me na koji planet želim ići. Poželio sam vidjeti sve. Kako se nisam mogao odlučiti posada Nautilusa odvela me u drugu galaksiju na planet Sanon.

Iz daleka Sanon izgleda poput velike nogometne lopte. Kada smo se spustili, lijepo su nas dočekali veseli stanovnici. Mahali su nam velikim, zelenim rukama. Nakon upoznavanja počastili su nas ukusnim specijalitetima; pečenim puževima i ukusnim skakavcima. Poslije večere slijedila je igra, zabava, ples i veselje. Umoran sam legao na veliki, bijeli krevet koji je lebdio u zraku. Sve mi je bilo neobično, ali sam zaspao vrlo sretan.

Sljedećeg dana, rastao sam se sa svojim novim prijateljima. Pozvao sam ih da posjete Zemlju. Obećali su da će doći. Zato, ako vidite neka neobična, vesela bića ispred škole, ne bojte se. To su moji prijatelji. Lijepo ih dočekajte i sve učinite da im bude zabavno, kao stoje bilo i meni.