Oceanska kora sastoji se od sljedećih litoloških članova:
- sediment: pokrov pelagičkih sedimenata, pretežito radiolariti, rožnjaci i čertovi, a na dubinama manjim od 4 km mogući su i pelagički vapnenci (scaglia vapnenci). Ovaj sloj ne mora postojati, a ako je prisutan, tanji je od 1 km. Najtanji je u blizini srednjeoceanskog hrpta, a udaljavajući se od hrpta sve je deblji;
- submarinske efuzivne stijene: tanki slijed, najčešće u obliku pillow bazalta, a naknadno mogu biti izmijenjene u spilite;
- ekstruzivne stijene: debeli slijed dajkova i dijabaza, koji se znaju međusobno presijecati;
- gabroidne intruzivne stijene: najdeblji slijed, a kreće se od sitnozrnatih leukokratnih varijeteta (plagiogranita) u vršnome dijelu do prijelaznih ultramafitnih stijena u donjem dijelu;
- krustalni peridotiti: tanka sekenca magmatskog sklopa koja je debela par stotina metara. Ovi peridotiti imaju poikilitne strukture i sadrže plagioklase kao akcesorne minerale. Po sastavu mogu odgovarati bilo kojoj ultrabazičnoj stijeni. U njima se također nalaze leće kromita, a vrlo često ih presijecaju žile piroksenita i/ili hornblendita.
Ove stijene kristaliziraju iz toleiitne bazaltne magme, koja vuče porijeklo iz vanjskoga plašta, i to iz plaštnih ultramafita.
Oceanska kora najčešće ne traje duže od 200 milijuna godina. Kontinuirano se stvara na srednjeoceanskim hrptovima, na kojima se vruća magma izdiže do kore te hladi, čime potiskuje koru od hrpta. Neprestano nastajanje nove oceanske kore gura stariju koru od hrpta, a odmičući se ona postaje sve hladnija i gušća, a na nju se može nadograđivati i sediment.
Oceanska kora subdukcira se prema plaštu na konvergentnim granicama. Ove granice mogu postojati između dviju oceanskih ploča ili između oceanske i kontinentalne ploče. Na granici oceanske i kontinentalne ploče, oceanska ploča uvijek je subducirana jer je kontinentalan kora manje gusta od oceanske. Proces subdukcije je razlog zbog kojeg oceanska kora traje maksimalno 200 milijuna godina. Teorija koja proučava ove procese jest tektonika ploča.
Oceanska kora pokazuje zanimljiv uzorak paralelnih magnetnih linija, paralelnih srednjeoceanskim hrptovima, koje su “zamrznute” u bazaltu. 1950-ih, znanstvenici su kartirali magnetno polje nastalo djelovanjem stijena na oceanskom dnu. Primijetili su simetričan uzorak pozitivnih i negativnih magnetnih anomalija kako su se pomicali duž oceanskog dna, a linija simetrije bila je na srednjeoceanskom hrptu. Činjenica da su anomalije simetrične na srednjeoceanskom hrptu obajsnila se hipotezom da nove stijene nastaju izbijanjem magme na srednjeoceanskim hrptovima, a da se oceansko dno širi od ove točke. Kada se magma ohladi i nastane stijena, ona u sebi ima sačuvan smjer tadašnjeg Zemljinog magnetnog polja. Nova magma potiskuje staru hladnu magmu s hrpta. Otprilike pola nove stijene nastao je na jednoj strani hrpta, a pola na drugoj.
Medioteka - Udruga za promicanje medijske kulture djece i mladih // www.medioteka.hr // info@medioteka.hr