Još i danas se posvuda može vidjeti kristalna, stvrdnuta sol među kamenjem, a ima i čitavih jezera okamenjene soli.

 

Ipak, kao nekim čudom, sredinom te pustinje teče rječica oko koje raste tanak pojas zelenila. Kako su je ljudi pronašli i što ih je navelo da tu počnu živjeti, to samo Bog zna, ali zna se da su još prije tisuću godina Asteci gradili svoje utvrde na uzvisinama iznad nje i tako čuvali mala plodna polja.

 

Usred te negostoljubive pustinje, u jednoj dolini uz rijeku, još i dan­danas stoji malo indijansko selo po imenu San Pedro.

Tu žive potomci prastarih indijanskih plemena, koja su nekada davno živjela u pustinji. Oni još uvijek pokušavaju sačuvati tradiciju, svoje običaje i vjerovanja. Jedno od tih vjerovanja jest da će izgubiti dušu budu li se fotografirali.

 

Usred sela nalazi se crkva stara najmanje 500 godina. Zanimljivo je da ima krov od kaktusovih stabljika. Ali to nije sve. U Atacami se zemlja često trese. Jedan stari Indijanac, prodavač suvenira rekao nam je kako mnogi vjeruju da se zemlja zatrese svaki put kada se negdje u pustinji spuste svemirci. Mnogi tvrde da su ih i vidjeli, ali ja, uza sav trud, osim gole pustinje nisam vidio ništa.

 

Nedaleko od San Pedra jedno je od najpoznatijih mjesta u Atacami -Mjesečeva dolina. Ime je dobila po Mjesecu, zato što čitavo područje nalikuje njegovoj površini: vjetar, koji je tu vrlo jak, tisućama je godina klesao od kamenih gromada vrlo čudne zanimljive oblike.

Pustinja Atacama neobična je, čudna, i na svoj način prekrasna. U njoj vam se čini kao da ste vrlo daleko od svega što se događa u svijetu, kao da ste na drugom planetu. No djeca i ovdje idu u školu, imaju svoje igre, snove, maštanja...

Jedino po čemu se pomalo razlikuju od drugih - ne vole se fotografirati.

Dječak pomaže mami složiti suvenire

 

«Tri Marije» u Mjesečevoj dolini

Pripremio i snimio: Stjepan Večković