Indijska žlica od bronce, srebrna europska žlica i perzijska brončana žlica. Turska žlica od drveta i školjke, europska žlica od roga i južnoazijska žlica od kristalne stijene.

Pribor za jelo, kakav danas rabimo, u prošlim vremenima – stoljećima je bio bitno drugačiji. Još u pretpovijesna vremena ljudi su primijetili da oštrim komadima kamena mogu rezati hranu. Kasnije su počeli sami oblikovati kamene oštrice. Tako je nastao nož. Nije posve sigurno jesu li te prve noževe ljudi koristili samo u lovu ili i pri jelu. Čak do petnaestog stoljeća hrana se posluživala bez noževa na stolu, rezala se u kuhinji.

 

 

Čini se da je i prije noža izumljena žlica. Ljudi koji su živjeli na obalama rabili su školjke za grabljenje hrane. Kasnije su na školjke pričvrstili držala kako bi se zaštitili od vruće pare ili da bi mogli dublje dosegnuti u lonac. Prve žlice izrađivale su se i od drveta, bjelokosti, zlata ili bronce. Muzeji čuvaju primjerke žlica iz starog Egipta, stare više od četiri tisuće godina. Rimljani i Grci prvi su žlice izrađivali od srebra. Ručke su često bile šiljate tako da se i njima može jesti.

 

Njemačka vilica iz 19. st. i engleske vilice iz 17. i 18. st.

 

U petom stoljeću ljudi su noževe izrađivali od bronce ili željeza s ručkom od drveta ili školjke. Služili su kao pribor za jelo, ali i kao oružje. U srednjem vijeku većina je ljudi jela rukama. Samo su bogataši imali pribor za jelo, ali su ga rabili ne toliko zbog toga što im se to činilo potrebnim nego da zadive druge svojim bogatstvom, budući da su njihove žlice često bile izrađene od rijetkih metala ili dragog kamenja. Noževe su obično imali samo muškarci, a od njih se očekivalo da za svoje pratilje na večeri režu hranu. Ponekad su koristili dva noža, jedan za rezanje, drugi za pridržavanje hrane. Taj je običaj vjerojatno otvorio put izumu vilice, koja je ispočetka imala samo dva šiljka. No na dvorovima Bliskog Istoka vilice su se redovito koristile već od sedmog stoljeća.

 

U jedanaestom stoljeću venecijanski dužd Domenico Selvo oženio je grčku princezu koja je na dvor donijela običaj da se jede vilicama. Većina plemiča smatrala je skandaloznim da se "prsti koje je dao Bog zamjenjuju umjetnom vilicom" te da se princeza samo pravi važna pa kad je ubrzo umrla, vjerovalo se da je to Božja kazna. U četrnaestom stoljeću na popisu pribora za jelo francuskog kralja Karla V nalaze se i vilice, ali su namijenjene uporabi samo ako bi se bez njihove uporabe trajno zamrljali prsti.

Vilice u Engelsku početkom sedamnaestog stoljeća donosi Thomas Coryat koji ih je vidio u Italiji. Njegovo ga društvo zbog toga ismijava.

U sedamnaestom stoljeću sve se više rabe vilice za pridržavanje hrane dok se reže i za prinošenje ustima, pa više nije potrebno da noževi imaju šiljati vrh. Razvijaju se noževi s oblim vrhom. Početkom osamnaestog stoljeća vilica s četiri šiljka postaje pravilom u Njemačkoj. U Engleskoj i drugdje još uvijek se koriste vilice s dva šiljka, pa noževi dobivaju šire oštrice kako bi se manji komadići hrane lakše prinosili ustima. No do polovice stoljeća skoro svi u Europi prihvaćaju vilice kakve i danas koristimo. U SAD vilice u uporabu ulaze tek u devetnaestom stoljeću. Zovu ih "rasječene žlice".

ZNATE LI JESTI S "MALIM» BRZIM MOMCIMA"?

Štapići za jelo, kakvi se i dan danas koriste gotovo u cijeloj Aziji, izumljeni su prije oko pet tisuća godina u Kini. Izgleda da su ljudi kuhali hranu u velikim zdjelama koje su dugo zadržavale toplinu, a oni koji nisu mogli dočekati da se skuhana hrana ohladi uzimali su triješće da bi se odmah dokopali hrane. Do kraja petog stoljeća štapići, koje Kinezi zbog brzine i spretnosti s kojima se njima jede zovu "kuai-zi" (brzi mali momci), proširili su se iz Kine u Vijetnam, Koreju i Japan. Kineski su štapići najčešće četvrtasti, a japanski obli, te kraći od kineskih. Štapići se izrađuju od raznih vrsta drveta (cedra, sandalovine, bora), a kroz povijest je najpopularniji bio bambus zato što je jeftin, lako dostupan, lako se cijepa, otporan je na toplinu te nema neugodnog mirisa niti okusa. Bogatiji su ljudi imali štapiće od žada, zlata, bronce, koralja, slonovače ili srebra. Čak se vjerovalo da će srebrni štapići pocrnjetiti ako dođu u doticaj s otrovanom hranom.

Jeste li znali...
... da je Viktorijansko vrijeme donijelo sve više novih vrsta pribora za jelo, ne iz neke posebne potrebe nego zbog neobičnog duha vremena.

 

Tako su nastali pribor za posluživanje rajčice, vilice za sardine, noževi za pekmez, grabilice za sir i koješta drugo. Komplet pribora za jelo za dvanaest osoba ponekad se sastojao i od oko 500 komada;... da je u dvadesetim godina našega stoljeća izumljen nerđajući čelik, materijal za izradu pribora za jelo, koji je postao relativno jeftin i lagan za održav­anje?

 

Engleski nož i komplet vilica s nožem iz 19. st.

 

Nizozemska žlica iz 18. st. i njemačka žlica iz 19. st.

 

Japanski drevni štapići za jelo