Sve voće odaje osebujan miris kojim nastoji privuči kukce-oprašivače, ali stablo Durio zibethinusa izbrusilo je tu tehniku do savršenstva.

Njegovi zreli plodovi mogu se nanjušiti s udaljenosti od pola kilometra.

Većini rijetkih posjetitelja šume taj je miris odbojan, ali ovdašnji stanovnici smatraju ga okrepljujućim, i čim ga osjete krenu u potragu za tim drvetom.
Pri tom se moraju požuriti jer velik broj šumskih stanovnika također će krenuti za tim mirisnim tragom. Orangutani, vjeverice i kljunorošci skupljaju plodove dok ovi još vise na stablu. Jedna vrsta miša iz porodice Tragulidae, jedna vrsta medvjeda jugostične Azije Helarctos malayanus, pa čak i tigrovi jedu otpale plodove.

Tijekom sezone zrenja, tlo ispod tog drveta prepuno je potrganih kora i velikog broja crnih sjemenki koje su neke životinje, jedući plodove,  ispljunule.

Sa stajališta tog drveta takve sjemenke su čisti promašaj: one će proklijati, ali neće narasti do nekih značajnijih visina jer se nalaze u sjeni matičnog drveta. Uspješne su one sjemenke koje je netko progutao. One će ostati neprobavljene u želucu životinje i izaći iz nje uobičajenim putem, daleko od matičnog stabla.

To drvo uzgaja se u velikoj mjeri u Jugoistočnoj Aziji, a posebno u Tajlandu, Maleziji i Indoneziji, gdje se smatra kraljicom voća. Neki drže da potječe s Jave i Sumatre, ali danas je Tajland njegov najveći proizvođač. Dobri poznavatelji tog voća kažu da tajlandske vrste, posebno sočna podvrsta Monthong, jesu najbolje na svijetu, s čime se ne slažu Malajci koji tvrde da njihova vrsta te voćke, iako manja, ima bogatiju aromu i okus. 

Durio zibethinus prenesen je u sjevernu Australiju, Havaje, neke karipske zemlje i neke krajeve južne Indije.