• Skeletni

• Mišićni

• Cirkulacijski

• Dišni

• Probavni

• Mokraćni

• Živčani

• Endokrilni

• Kožni

• Imunološki

• Limfni

 

 

Čovjek živi u okolini koja je sva, osim zraka i vode, građena od čvrste materije. Da bi se u takvoj okolini mogao kretati uspravno, izvoditi bezbrojne pokrete i nositi teret, potrebno je da i njegovo tijelo bude opremljeno adekvatnom elastičnom i čvrstoćom. Ta čvrsta unutrašnja konstrukcija tijela sagrađena je od kostiju. Sve kosti zajedno, kojih ima oko 200 (233 sa svim sitnim kostima) nazivamo kostur. Osovinski kostur svih kralježnjaka, pa i čovjeka, pokazuje zajedničku osnovnu shemu građe i sastavljen je od kostura glave, trupa i kostura ekstremiteta. Ako uspoređujemo građu trupa čovjeka sa trupom ostalih kičmenjaka, razlike nisu velike. Bitne razlike odnose se na ekstremitete, ovisno o njihovom oblikovanju u neprekidnoj borbi za opstanak.

Kostur daje tijelu čvrstinu koja mu je potrebna u vršenju životnih funkcija i rada. Ta čvrsta konstrukcija u osnovi određuje oblik tijela, visinu cjeline i proporcije pojedinih dijelova. Koštana masa je sastavIjena iz mineralnih soli i organske materije - oseina - koji joj daje određenu elastičnost. Elastičost kostiju opada analogno starenju. Po obliku razlikujemo tri osnovna tipa kostiju: duge, plosnate i kratke.

Duge kosti, koje uglavnom grade ekstremitete, imaju dugačko, čvrsto tijelo i dva kraja. U šupljinama cjevasteg dijela nalazi se koštana srž. Interesantna unutrašnja građa kostiju prilagođena je zakonima statike i dinamike uz maksimalnu uštedu prostora i težine. Duge kosti nisu elastične samo zbog prisustva oseina, već i zbog oblika. Nijedna kost nije potpuno prava. Građena je, obično, u vidu opruge, spirale, koja sa svih strana pokazuje krivine slične slovu "S". Krajevi dugih kostiju ne pokazuju međusobno nikakve sličnosti, već iznenađujuće razlike, koje predstavljaju svojevrsne crtačke enigme.

Pljosnate kosti grade zidove raznih duplji čovječjeg tijela i na taj način štite unutrašnje organe (lubanja, zdjelica, rebra). Dužina i širina su im znatno veće od debljine.

Kratke kosti šire se u sve tri dimenzije i obično su kockatsog oblika (na rukama i nogama).

Važna karakteristika kostura je u tome što pojedini dijelovi kosti mogu mijenjati svoj položaj. Promjenom položaja jedne kosti prema drugoj, nastaje pokret. Mjesta gdje se kosti spajaju, nazivamo zglob. Pokretljivost zgloba ovisi o načinu na koji se kosti međusobno zglobljavaju, od oblika površina kojima se dodiruju. U pogledu zglobljavanja priroda se pobrinula za najveću moguću raznovrsnost. Postoje nepokretni, polupokretni i pokretni zglobovi.

Tipičan predstavnik nepokretnog zgloba je tzv. šav. Dvije susjedne pljosnate kosti se svojim zupčastim ivicama uvlače jedna u drugu, okoštavaju i isključuju svaki pokret (šavovi na lubanji).

Nepokretan ili veoma malo pokretan zglob je onaj u kome se dvije kosti dodiruju ravnim površinama i čvrsto su vezane hrskavicom koja se nalazi izmedu njih (preponska simfiza). Pokretne zglobove dijelimo ili prema broju osovina, oko kojih se pokret izvodi, u jedno-, dvo- ili tro-osovinske zglobove ili prema obliku zglobnih površina. Kuglasti ili loptasti zglob je troosovinski zglob kaji omogućuje pokret u svim pravcima. Poluloptasta zglobna površina jednog kraja kosti - zglobna glavica - uvlači se u odgovarajuće udubljenje na susjednoj kosti - zglobnu čašicu. Zglob ramena i kuka su loptasti zglobovi i najpokretljiviji su.

Jajasti i sedlasti zglobovi su dvoosovinski. Oblici njihovih zglobnih površina su određeni samim nazivom. Jahač se u sedlu može naginjati naprijed i nazad, na jednu ili drugu stranu, a ne može se okre-tati oko uzdužne osovine (primjer - zglob između trapezaste kosti i prve kosti doručja - palac na nozi).

Pokreti oko jedne osovine izvode se u cilindričnim zglobovima. Jedna zglobna površina ima oblik valjka, a drugi kraj nosi odgovarajući usjek. Na valjku obično postoji jedno dodatno ispupčenje ili udubljenje. Time se osigurava preciznost pokreta oko date osovine i isključuje se iskliznuće kosti u stranu. Ako je osovina zgloba postavljena okomito na dužinu kosti onda takav zglob nazivamo zglob šarke (primjer: zglob lakta, prstiju). Kada osovina leži paralelno uz kost govorimo o točkastom zglobu (gornji zglob žbice i lakatnice).

Zglobne površine su pokrivene glatkom hrskavicom, a čitav zglob potpuno je uvijen opnastom vrećicom - zglobnom čaurom. Pored zglobne čaure postoje i zglobne veze - ligamenti - koji učvrsćuju zglob i u zajednici sa zglobnom čahurom sprječavaju prekomjerno pokretanje - iščašenje. Unutrašnji zid zglobne čahure - sinovijalna opna - luči sluzavu tekućinu koja podmazuje zglob. Unutar zglobne čahure nema zraka uslijed čega u njoj vlada negativni pritisak, koji spriječava razdvajanje zglobnih površina. Zbog nepoznavanja zglobova događaju se greške koje u studijama figure i akta mogu jako smetati jer pokreti djeluju neprirodno.

Naveli smo nekoliko najtipičnijih vrsta pokretnih zglobova, koji omogućuju razne pokrete. U jednoosovinskim zglobovima vrši se pokret pregibanja i opružanja. To je pokret koji najčešće srećemo posebno u ekstremitetima. Mnogo rjeđi je pokret uvrtanja i izvrtanja. Zglobovi sa dvije osovine, pored pokreta pregibanja o opružanja, mogu još vršiti pokret privođenja ili primicanja i pokret odvođenja ili odmicanja. Jedna vrsta pokreta slična privođenju i odvođenju predstavlja pokret suprotsavljanja i pokret suprotan njemu. Kombinacijom prethodnih pokreta dobijamo pokret kruženja. Kod troosovinskog zgloba, pored mogućnosti prethodnih pokreta, vrši se i pokret oko uzdužne osovine i taj pokret nazivamo obrtanje.

 

 

MIŠIĆNI SUSTAV (vrati na vrh)
 

Između kostiju i površine tijela nalazi se prostor koji ispunjava mekana masa koja ima dvostruki zadatak. Prvo, ona u najvećoj mjeri oblikuje površinu tijela, i drugo, ona ima mogućnost stavljanja tijela u pokret. To su mišići.

 

Mišići obavijaju cijeli kostur i samo na pojedinim mjestima dozvoljavaju da i kosti dopru do same površine tijela. Kosti su sagrađene od čvrste materije i prilikom promjena položaja ne mijenjaju oblik. Mišići su mekani organi, sastavljeni od poprečno-prugastog mišićnog tkiva, koje u običnom govoru nazivamo meso. Osnovno njihovo svojstvo je da imaju sposobnost grčenja, skupljanja iii kontrakcije. Grčenjem postaju kraći, all to skraćivanje mijenja njihov oblik; postaju deblji. Oblik mišića u mirovanju i promjena tog oblika u pokretu, dva su važna područja koja plastična anatomija ispituje i tumači. Jedan mišić pripaja se obično na dvjema susjednim kostima. Svojom kontrakcijom mišić povlači jednu kost prema drugoj i na taj način dobijamo pokret. Prema tome, svaki mišić ima određeni zadatak u zbiru složenih pokreta koje tijelo može izvršavati. Znači, moramo kao treće objasniti i shvatiti djelovanje, odnosno funkciju pojedinih mišića.

 

Mišić je sastavljen od sitnih uzdužnih mišićnih vlakana. Više vlakana gradi mišićne snopiće, koji su obavijeni tan-kom vezivnom opnom, a više snopića zajedno predstavljaju tijelo iii trbuh mišića. Svaki mišić je obavijen jednom bjeličastom vezivnom opnom koju nazivamo fascija. Više mišića koji su obavijeni, pored vlastite, još jednom zajedničkom fascijom, nazivamo grupe mišića. Fascije održavaju mišiće na svom određenom mjestu i osiguravaju im nesmetano djelovanje. Vezivno tkivo koje se nalazi u mišiću i oko njega, prerasta na krajevima, u snažne, žilave tetive, pomoću kojih se mišić vezuje za kosti. Tetive ne posjeduju mogućnost kontrakcije. Vezivanje mišića za kost nazivamo pripajanje. Onaj mišićni pripoj koji kod grčenja ostaje nepokretan, naziva se točka oslonca ili fiksna točka, a drugi mišićni pripoj koji se pokreće - pokretna ili mobilna točka.

 

Po funkciji koju vrše, mišići se nazivaju: pregibački, opružaći, odvodioci i primicači, uvrtači i izvrtači, itd. Veća pokretljvost zgloba iziskuje i veći broj mišića. Najveći broj mišića grupiran je oko najpokretljvijih, tj. kuglastih zglobova, i zbog toga se oko tih zglobova nalaze najveće mišićne mase.

Kod proučavanja mišića držimo se istog redosljeda kao kod proučavanja sustava kostura. Osvrnut ćemo se samo na one mišiće kostura, koji imaju osobiti značaj. Spomenut ćemo i one mišiće, koji nemaju morfološki značaj, ali su zato značajni zbog funkcije. Neki mišići dubokih slojeva nisu spomenuti. To pravo plastična anatomija zadržava da ne bi došlo do pretjeranog usitnjavanja materije na uštrb njene preglednosti.

 

 

SUSTAV CIRKULACIJE (vrati na vrh)

Cirkulacija ili krvotok kao transportni sustav tijela ima naime sa svojim kanalima ili krvnim žilama zadatak da snabdijeva krvlju, odnosno hranidbenim tvarima i kisikom sve dijelove tijela. U tu je svrhu tijelu potrebna savršeno izvedena mreža koja vitalne tvari i energiju treba dovesti u svaku pojedinačnu stanicu organizma. Osim toga moraju prekomjerne i štetne otpadne tvari biti transportirane do organa izlučivanja.

 

“Panta rhei” ili u prijevodu “Sve teče”, poznata je izreka starogrčkog filozofa Heraklita, dakle potječe još iz antičkog doba. I doista, znanost je u međuvremenu dokazala da je baš sve do najsitnije čestice u stalnom kretanju, nekoj vrsti tijeka i protoka. Heraklitova se izreka stoga može gotovo doslovno prenijeti na cirkulaciju ili optok krvi, tj. neprestano kružno kolanje krvi tijelom.

 
Kada kažemo da je dobra cirkulacija jamac dobrog zdravlja, tada možemo ići i korak dalje i reći da je dobra cirkulacija i jamac održanja života. Jer: dok krv kola tijelom, dotle i živimo...

 

Cirkulacija ili krvotok kao transportni sustav tijela ima naime sa svojim kanalima ili krvnim žilama zadatak da snabdijeva krvlju, odnosno hranidbenim tvarima i kisikom sve dijelove tijela. U tu je svrhu tijelu potrebna savršeno izvedena mreža koja vitalne tvari i energiju treba dovesti u svaku pojedinačnu stanicu organizma. Osim toga moraju prekomjerne i štetne otpadne tvari biti transportirane do organa izlučivanja.

 

Sustav cirkulacije održava se radom srčane pumpe, a oslanja se na složeni splet krvnih žila: na arterije koje krv bogatu kisikom vode od srca do različitih organa ; na vene koje krv opterećenu razgradnim proizvodima i ugljičnim dioksidom transportiraju u obrnutom smjeru; i, konačno, na fine kapilare kojima se izmjenjuju hranidbene tvari, krvna plazma i otpadni proizvodi.

 

Ukupna duljina svih krvnih žila kod čovjeka prosječne visine iznosi oko 100.000 kilometara. U njima krv cirkulira u dva odvojena krvotoka : u plućnom, odnosno malom i tjelesnom, odnosno velikom krvotoku.

Složeni sustav srca i krvotoka koji “od kolijeve pa do groba” mora biti u neprestanom pogonu, s godinama se iscrpljuje, troši i stari te postaje sve podložniji poremećajima. Kako se životni vijek ljudi suvremenog svijeta stalno produljuje, ti su poremećaji, tegobe i bolesti srca i krvotoka sve brojnije.