Medioteka - verzija za ispis

Aristotel je podijelio sve žive stvari među biljkama, koje se ne miču ili imaju osjetljive organe i životinjama. U sustavu podjele po Linnaeusu oni postaju: biljke - carstvo Vegetabilia (kasnije Plantae) i životinje - Animalia. Nakon toga postalo je jasno da carstvo Plantae sadrži nekoliko međusobno povezanih grupa zajedno s gljivama i nekoliko vrsta alga koje su uvrštene u novo carstvo. Bez obzira na to one se i dalje često smatraju biljkama u mnogim kontekstima. Doduše, svaki pokušaj da se biljke smjesti u samostalnu grupu doživio je neuspjeh, zbog toga što su biljke nejasno definirane prema pravilima koja postavlja moderna klasifikacija (sistematika).

Najpoznatija višestanična vrsta biljaka je embriofit. Ona uključuje vaskularne biljke, skupinu biljaka koje imaju lišće, stabljike i korijenje. Isto tako uključuje i nekoliko biljaka koje su u njihovom bliskom srodstvu, često ih nazivamo briofitima.

Sve ove biljke imaju komplekse stanica sa zidovima stanica sastavljenim od celuloze i većina od njih crpi svoju energiju pomoću procesa fotosinteze, pritom koristeći sunčevu svjetlost i ugljični dioksid za sintezu hrane.

Preko 300 vrsta biljaka ne vrši fotosintezu. Takve biljke nazivamo parazitima koji žive na drugim vrstama biljaka koje se služe fotosintezom.
Biljke su nastale od zelenih algi, od kojih su evoluirale tako da su razvile specijalne reproduktivne organe zaštićene od nereprodukcije tkiva.

Vrsta briofiti se prvi put pojavila u doba ranog Paleozoika. Vrsta može preživjeti samo gdje je vlaga dostupna većinu vremena, iako mnoge vrste toleriraju i vrijeme suše. Mnoge vrste briofita ostaju male kroz svoj životni vijek.

Vaskularne biljke imaju takav broj prilagodbi koji im je omogućio svladati ograničenja koja imaju briofiti. To uključuje dobar otpor suši i vaskularno tkivo koje transportira vodu kroz organizam.

Prvo primitivno sjeme biljaka je sjeme paprati. Sjeme nekih biljaka može preživjeti ekstremne vremenske uvjete i razmnožavati se u njima. Biljkama je potrebna sunčeva svjetlost i toplina, voda i tlo da bi se mogle razvijati i živjeti. Za stvaranje hrane im je potrebna voda, ugljični dioksid, sunce. Dijelovi biljke su: tučak, latice, prašnici, stapka i lapovi.

Gljive i alge označavaju nekoliko različitih grupa organizama koji crpe energiju kroz proces fotosinteze. One nisu smještene u carstvo Plantae. Postoje i druge vrste algi koje uključuju i jednostanične organizme koji se sastoje od stanica bez različitoga tkiva. Neke od njih mogu se micati, a neke su izgubile svoju sposobnost fotosinteze. Embriofit je potekao od zelenih algi. S nekoliko izuzetaka između zelenih algi, sve među njima imaju zidove stanica koje sadrže celulozu i kloroplaste koji sadrže klorofil a i b i tako crpe snagu.

Kloroplasti zelenih algi su okruženi s dvije membrane, što sugerira da su potekle direktno od cijanobakterija. Isto tako je i s crvenim algama, i za dvije grupe se vjeruje da imaju zajedničko porijeklo. Suprotno tome mnogo drugih algi, ima kloroplaste s tri ili četri membrane. One nisu u bliskom srodstvu sa zelenim algama, zasebno stjecanje kloroplasti je simbol zelenih i crvenih algi.

Za razliku od embryophytesa i algi, gljive ne vrše fotosintezu, ali one nabavljaju svoju hranu sastavljanjem i apsorbiranjem tvari iz svoga okruženja. Nisu u rodu ni sa jednom vrstom koja vrši fotosintezu, ali su zato usko povezane sa životinjama.

Mnogi ljudi kao prehranu koriste žitarice. Ostale biljke koje koristimo u prehrani su voće, povrće, ljekovito bilje i začini. Neke vaskularne biljke kao drveće i grmlje (šikara) imaju važnu ulogu u graditeljstvu kao građevni materijal.

Kroz proces fotosinteze, biljke koriste sunčevu energiju, da iz zraka pretvore ugljični dioksid u jednostavni šećer. Taj šećer se tada koristi kao materijal za gradnju i formu komponenti biljke. Biljke se pouzdaju u tlo kao glavni izvor vode, no isto tako pokušavaju se domoći dušika, fosfora i drugih važnih hranjivih tvari.

Među vaskularnim biljkama u trajnice se ubraja crnogorično drvo (zimzelen) -- naziv za one biljke koje zadržavaju svoje lišće tokom cijele godine, i bjelogorično drvo (listopadno) -- biljke koje gube listove u nekim dijelovima godine: u mjestima gdje vlada umjerena i sjeverna klima većinom zimi, a mnoge tropske biljke gube svoje listove za vrijeme sušne sezone.

Okamine biljaka uključuju korijenje, drvo, listove, sjeme, plodove, pelud, spore i jantar (smola nastala fosilizacijom biljke). Okamine biljaka su zabilježene u zemlji, riječnim naslagama i u talogu mora. Pelud, spore i alge su korištene za određivanje vremena iz kojeg naslage taloga potječu.
Ostaci fosila biljaka nisu uobičajeni kao fosili životinja, premda su fosili biljaka nađeni u obilju diljem svijeta. Stariji fosili nekadašnjih biljaka pokazuju pojedine stanice unutar tkiva biljke. Devonski period pokazuje evoluciju, za koju mnogi vjeruju da opisuje prvo suvremeno stablo Archaeopteris.

Ugljen je ostatak okamine biljke, u njemu se vidi detaljna struktura fosilizirane biljke. Ostaci fosila iz vremena Mezozoik: crnogorično drvo, korijenje, stabljike i grane mogu se u izobilju naći u jezerima i priobalnom području uz stijene. Najčešće su to palme i hrastovi.

Promatrajući prirodu koja nas okružuje - polja, livade, šumarke, svako pojedino stablo ili vlat trave, uvale i rijeke, uočavamo kako živimo u svijetu velike reljefne raznolikosti i biološkog bogatstva. Svaki dio prirode, koje smo i sami maleni dio, može u naš život unijeti puno radosti i trenutke koji se pamte. Samo ako prirodu znamo promatrati. Umijeće kako promatrati, u svijetu žurbe u kojem živimo, ne posjeduje velik broj osoba. Ne znamo dovoljno uživati u blagodati ljepota koje nam naša Zemlja poklanja, ne znamo promatrati svijet oko sebe s dovoljno pozornosti da bismo otkrili ljepote prirode. I zato možda nismo sretni. Malobrojni koji znaju uživati u svemu što ih okružuje, blagoslovljeni su, jer su im duše čiste i ispunjene.

Ako pripadate onoj malobrojnoj skupini ljudi koji uživaju u obilju prirode, ako osjećate radost kad ugledate staro stablo ispred kulise ružičasto-ljubičastog neba na zalasku Sunca, ako ste ispunjeni kada se vaš pogled zaustavi na livadi osutoj šafranima ili sunovratima, sretni ste. A te biljke koje nas okružuju, ta stara stabla, ti šafrani, travke na livadi, čokoti vinove loze, unatoč njihovoj ljepoti, u prirodi imaju daleko važniju ulogu. Ta je uloga u nastajanju života.

Da, biljka je uistinu tvornica života. Da bismo razumjeli kako biljka pridonosi nastajanju života, podsjetimo se najprije što je to biljka. Može se reći da je biljka organizam vrlo složene građe, sastavljen od brojnih stanica - temeljnih jedinica svakog živog bića. Biljke zajedno sa životinjama čine živi dio prirode ili biosferu. Dio te biosfere je i čovjek, koji je i na najvišem stupnju razvoja između živih bića.

Organizam biljke sastoji se od više organa. To su, idući od tla u vis, korijen, stabljika, listovi, pupovi, cvjetovi, plodovi. Svaki od njih ima važnu ulogu, ne samo u opstanku biljke, već i u opstanku sveukupnog života na Zemlji.

Korijen, osim što učvršćuje biljku, crpi vodu iz tla i u njoj otopljene mineralne tvair, hranjive za biljku. Te tvari kolaju kroz korijen i stabljiku sve do njezinih vršnih dijelova i ostalih organa koji se na stabljici nalaze - listova, pupova, cvjetova i plodova. U listovima npr. nastaju za život biljke važni spojevi. No ti su spojevi važni i za životinjske vrste i samog čovjeka.

Zeleni listovi svakako imaju najvažniju ulogu u biljci. Iz atmosfere koja nas okržuje, u listove kroz pore ulazi plinoviti ugljični dioksid (CO2) koji zajedno s vodom i mineralnim tvarima Sunčevu energiju pretvara u ugljikohidrate, odnosno u organsku tvar. Taj se proces naziva fotosinteza i o njoj ovisi cijeli život na Zemlji. Kako?

Nastalu organsku tvar odnosno hranu biljka ugrađuje u svoja tkiva, što pridonosi da biljka raste, stvara nove listove (salata, kelj), plodove (rajčica, krastavac), podzemne stabljike (gomolji krumpira, mrkva). Hrana se koristi i za nastajanje i dozrijevanje sjemena te tako osiguravaju daljnje razmnožavanje. Životinje, kao i ljudi, koriste dijelove biljke za hranu. Očito je iz navedenog da o biljkama ovisi živi svijet na našem planetu.

U stanicama lista nalaze se sitna tjelešca zelene boje, ovalnog oblika, zvana kloroplasti. U njima se nalaze brojna zrnca klorofila, bez kojih nastanak hrane u biljakama nije moguć. U tim malim "kemijskim tvornicama" dok traje Sunčevo osvjetljenje nastaju molekule šećera, celuloze, ulja, dakle organske tvari bez kojih nije moguć život na Zemlji. U istom procesu nastaje kisik, koji se kroz pore lista oslobađa u atmosferu. Taj oslobođeni kisik je vrlo važan za ostala živa bića, koja ga udišu. Količina oslobođenog kisika iz biljaka je velika. Tako jedan hektar šume u jednom danu otpušta oko 600 kg kisika, a u isto vrijeme uzima oko 900 kg ugljičnog dioksida.