Narodna priča iz Nepala kaže da čak ni bogovi ne mogu zaustaviti uspjeh čovjeka koji naporno radi kako bi taj uspjeh postigao.

 

Mahadeva, šetajući sa Parvatijem pokraj zadnjeg sprženog polja, vidio je vrijednog ratara kako sije na svoj polju.

 

«Kako možeš očekivati da će to sjemenje isklijati kada nema kiše?», pitao je Mahadeva.

«Padat će večeras», rekao je ratar.

«Ne vjerujem», rekao je Mahadeva, gledajući u vedro nebo.

«Hoće», rekao je ratar.

«Neće», rekao je bog.

«Večeras ćemo vidjeti tko ima pravo, a tko nema», odgovorio je čovjek i nastavio sa svojim poslom.

Mahadeva, ljut što jedan smrtnik može tako olako shvaćati njegova mišljenja, otišao je do Indre, Boga Kiše, zahtijevajući od njega da te večeri ne pošalje kišu.

«Neću», rekao je Indra. «Ali ako žabe počnu kreketati biti ću bespomoćan. Morat ću poslati kišu».

Mahadeva je naložio žabama da te večeri ne krekeću.

«Nećemo», odgovorile su žabe. «Ali ako krijesnice počnu svijetliti, morat ćemo kreketati.»

 

Mahadeva je zahtijevao od krijesnica da ne počnu svijetliti te večeri, a one su mu obećale da neće.

No, kada je pala noć, počelo je kišiti. Mahadeva je bio jako ljut i krenuo je u istragu.

 

«Žabe su počele kreketati», obašnjavao je Indra. «Morao sam poslati kišu».

«Krijesnice su počele svijetiliti», rekle su žabe. «Tako da smo bile obavezne kreketati».

Ali, krijesnice su poricale da su one upalile svoja svjetla.

«Ali jesu!», žabe su bile uporne. «Jedna se upravo sada skriva ispod onog drveta.»

 

Kada se Mahadeva približio tom drvetu vidio je kako ispod njega sjedi ratar. Čovjek je u svojoj ruci držao baklju koja je gorjela.

 

Mahadeva je pretpostavio što se dogodilo: ratar je otišao do svog polja kako bi posijao još više sjemenja pa je uzeo sa sobom baklju kako bi mogao vidjeti u mraku. Baklja je iskrila i žabe su mislile da su krijesnice počele svijetliti.

 

Mahadeva je priznao rataru svoj poraz i vratio se u Kailaš kako bi Parvati ispričao kako je bio nadmudren od jednog smrtnika.