Kad je neki zvrkovac bolestan, oko njega se odmah sjati cijela obitelj: mama kuha čajeve, baka peče kolače, tata posuđuje filmove u videoteci... A što je sa životinjama? Kako one podnose bolest, glad, žeđ ili samoću?
Da se životinje snađu u različitim situacijama i različitim godišnjim dobima djelomice se pobrinula priroda, no tomu moraju pridonijeti i same. Zakon prirode, iako pravedan, često nam se čini vrlo okrutnim – teško je shvatiti zašto oni najmlađi, koji su tek došli na svijet, ili pak oni bolesni i nemoćni nerijetko tragično završavaju.

 

 

Budući da u divljini ne postoje hitne službe, liječnici i operacije, puno su manje šanse da se ranjeni, stari i bolesni, ili pak tek okoćeni, najslabiji mladunci u leglu oporave i vrate normalnu životu. To se zove prirodna selekcija. Cilj joj je da snažniji opstanu i daljim razmnožavanjem daju zdrave i otpornije potomke.

 

 

U prirodi je sve uređeno tako da se životinje pare i imaju mlade u vrijeme kada za njih ima najviše hrane – za većinu je to proljeće. Na taj način do zime podmladak može narasti, ojačati i naučiti osnove preživljavanja za nadolazeću hladnoću i manjak hrane.

 

 

Kada nastupe hladniji dani, životinje teško dolaze do hrane, pa se snalaze na najrazličitije načine. Ptice selice, na primjer, sele se u toplije krajeve, dok one koje ostanu (vrapci, sjenice) ovise isključivo o svojoj sposobnosti i snalažljivosti u pronalaženju hrane, brzini da pobjegnu gladnim mačkama i, dakako – o dobrim ljudima koji im bacaju mrvice kruha u parku ili u svom vrtu ostave obješen komadić slanine.

 

 

Kada ih zadese prirodne katastrofe poput poplava ili požara, ljubi pomažu jedni drugima: šalju lijekove, humanitarnu pomoć i sl. Životinje se ponašaju drukčije. Kad se takvo što desi, sve su u istoj opasnosti: glad, neprijateljstvo, suparništvo ili netrpeljivost past će u drugi plan, ostat će samo nagon za preživljavanjem – i one će pokušati pobjeći. Nažalost, neće se međusobno brinuti jedni za druge, osim ako je riječ o majci s mladuncem ili životnom drugu.

 

 

Europski šišmiši nemaju dovoljno hrane tj. kukaca tijekom zime, pa hiberniraju. Tjelesna tempratura padne za 12 – 180C. Šišmiš živi od nakupljenih rezervnih masti, a za vrijeme sna izgubi 1/5 do 1/9 svoje težine. Svako uznemiravanje i buđenje iz sna doživljava kao stres: temperatura tijela povisi se na oko 400C. Dolazi do trošenja rezervnih masti koje mogu uzmanjkati prije nego se pojave kukci. Tada šišmiši, nažalost, umiru od gladi, bez rezervnih masti i bez mogućnosti za lov. Pronađete li u prirodi koloniju šišmiša što spavaju – nemojte ih uznemirivati. Oni su korisne životinje jer se hrane mnogim štetnim kukcima na bilju. Jedan šišmiš u jednoj noći može pojesti do 600 komaraca.

 

 

Pravim zimskim snom spavaju medvjed, rakun, jazavac. Temperatura njihova tijela, za razliku od šišmiševa, smanjuje se za samo 5 – 6 0C; metabolizam se neznatno smanji. Oni nakupe velike zalihe masti od kojih žive. Medvjedi spavaju zimski san zato što se hrane sočnim biljem što ga  zimi nema. Polarni medvjed spava u ljetnim mjesecima – kad mu nisu dostupni tuljani kojima se hrani.