Svakome djetetu potrebni su poštovanje, tjelesna dobrobit, pohvala, pažnja, povjerenje i ljubav. Nježno roditeljstvo zahtjeva vještine, znanja i stav da djecu ne treba tući, već se prema njima treba odnositi s poštovanjem, ljubavlju i osjećajem da su vrijedni.
Ponekad roditelji ne žele povrijediti djecu, ali se nađu u situacijama kada su njihove želje za kontroliranjem jače od želje da ih ne povrijede; koriste udaranje djece kao način iskazivanja svoje ljutnju i neodobravanja djetetova ponašanja. Batine uče djecu strahu, lošoj slici o sebi, osveti i spoznaji da je u redu tući nekoga koga voliš. Batine ne uče djecu kako poštivati pravila, donositi mudre odluke niti kako imati unutarnju kontrolu. Tjelesno zlostavljanje često se događa kad roditelji batinama kažnjavaju djecu. Roditelji tada kažu: “Nisam ga mislio povrijediti. Samo sam ga htio naučiti razlikovati ispravno od pogrešnoga.” U takvim situacijama roditelji znaju izgubiti kontrolu, što može dovesti do tjelesnog zlostavljanja djeteta. Ako uzrokujete ozljedu ili ostavite crvene tragove ili pak ogrebotine na vašem djetetu, kršite zakon. Ukoliko se bojite da ćete ozlijediti svoje dijete, potražite pomoć odmah!
Iako svaki udarac nije tjelesno zlostavljanje, valja imati na umu kako batine ne uče djecu što je dobro. Batine uče djecu kako biti nasilan i bez kontrole; uzrokuju bol, ljutnju pa čak i ozljeđivanje. Djeca uče razlikovati dobro od lošeg oponašajući svoje roditelje – ako ih udarite oni će smatrati kako je u redu da i oni udare nekoga.
Možete spriječiti tjelesno zlostavljanje ako naučite kako se uspješno kontrolirati. Nemojte dopustiti da bijes kontrolira vaše postupke. Kada ste pod pritiskom, lakše se razljutite.
Mnogi roditelji vjeruju kako su batine čin pokazivanja ljubavi i to rade za djetetovo dobro. Takvi roditelji dok tuku djecu govore kako ih puno vole: “Da te ne volim ne bih ti to radio, mene boli više nego tebe. Jednog dana bit ćeš mi zahvalan, to je za tvoje dobro. “ Tako djeca uče da su ljudi koji ih vole također i ljudi koji ih povređuju. Uobičajen rezultat je da mnoge žene izabiru muževe i partnere koji im pokazuju ljubav na isti način kako je to činio i roditelj - zlostavljanjem. Zlostavljano dijete se identificira s roditeljem te uči i razvija stav kako je tjelesno kažnjavanje normalna tehnika discipliniranja, što u odrasloj dobi vodi u zlostavljačko roditeljstvo.
Što umjesto batina
Postoje mnoge tehnike i načini koji se mogu koristiti u odgoju kako bi djeca naučila razlikovati ispravno od pogrešnoga te donositi pametne i mudre odlike. Najmoćniji, najsnažniji način kojim učimo djecu primjerenome ponašaju jesu nagrade. Nagrade kao pohvala, nježan dodir, povlastica - kazuju djeci da uvažavamo njihov napor i pokušaje, pomažu u razvoju djetetova samopouzdanja, razvoju dobre slike o sebi, pokazuju kako su oni (i to što rade) važni. Djeca će učiniti više zbog nagrade nego što će nešto izbjegavati zbog straha od kazne. Najveća nagrada djetetu je pohvala. Upotrebljavajte pohvale za njih kao osobe (volim te, divna si kći, odnosno divan si sin) te pohvale za ono što rade (divno si oprala auto, dobro si zakopčao gumbe i slično).
Pozitivni nježni dodiri su nježan zagrljaj te lagano lupkanje po leđima uz nježno ljuljanje. Upotrebljavajte ih s pohvalom - zajedno čine snažnu kombinaciju. Povlastice su izvrsne nagrade za djecu: mogu to biti dodatno vrijeme za gledanje TV-a, kasnije odlaženje u krevet, čitanje još jedne priče za laku noć ili nešto drugo u čemu djeca posebno uživaju.
Povlastice nikada ne smiju uključivati bazične djetetove potrebe kao što su hrana, vrijeme provedeno s roditeljima, sigurnost, ljubav ili povjerenje. Neki roditelji vole nagrađivati djecu različitim stvarima kao dodatak pohvali i dodiru. Te stvari mogu biti raznolike: od naljepnice do igračke. Stvari koje se koriste kao nagrada nikada ne smiju zamijeniti roditeljske emocije ili roditeljsko prepoznavanje djetetovih potreba. Kad djeca postanu veća, davanje džeparca dobar je način da ih se nagradi: džeparac uči djecu kako biti odgovoran i postupati s novcem. S djetetom se treba do-govoriti o iznosu džeparca i planu trošenja novca.
Kažnjavanje također može biti dio discipline, no to nikako ne smije biti fizičko kažnjavanje koje potiče djecu da misle loše o sebi i drugima. Opravdan gubitak povlastica ima puno bolji učinak. No, nikad se ne smije kažnjavati malu djecu (djecu ispod dvije i pol do tri godine). Zašto?
- mala djeca ne razlikuju uzrok i posljedicu
- ne rade štetu namjerno, već samo istražuju okolinu
- još nemaju kognitivne sposobnosti za razlikovanje dobroga od lošega.
Djeca između dvije i pol i 11 godina mogu se kazniti gubitkom povlastica. Povlastica je pravo koje daju roditelji, primjerice gledanje omiljene TV serije ili crtanog filma, igranje određenom igračkom u kući i sl.. Ako dijete zloupotrijebi objekt ili povlasticu, gubi je na neko vrijeme.
Ograničavanje je pogodno za djecu stariju od tri i pol godine. Ukoliko dijete napusti dvorište bez dopuštenja, možemo uskratiti izlazak iz dvorišta na određeno vrijeme. No pritom je važno da dijete razumije kako napuštanje dvorišta nije u redu. Ako dijete ne razumije da njegovo ponašanje nije ispravno ne treba koristiti ograničavanje kao način kažnjavanja.
Roditeljsko razočaranje je pogodno kao kazna za djecu stariju od dvije i pol godine. To je tvrdnja koja izražava razočaranje djetetovim izborom ponašanja (razočarana sam jer si istukao sestru!). Treba paziti da se razočaranje odnosi na izbor ponašanja, a ne na dijete kao osobu.
Postavljanje granica u odgoju
Kako bi dijete znalo što će mu roditelji tolerirati, a što neće - važno je da roditelji postave jasne granice ponašanja, odnosno uvjete pod kojima može sudjelovati u nekoj aktivnosti te koje povlastice i pod kojim uvjetima može dobiti. Važno je da granice budu jasne, konkretne i dobro objašnjene. Djetetu treba jasno reći što se od njega želi, koje mogućnosti su mu na raspolaganju te što je pozitivan rezultat njegove suradnje, primjerice: “Pročitat ću ti sljedeće poglavlje priče ako budeš u pidžami, s opranim zubima u krevetu do 20 sati”.
Dobro postavljene granice moraju uvažavati potrebe i roditelja i djeteta te omogućiti i vama i djetetu da dobijete što želite. Primjerice: “Sa zadovoljstvom ću te odvesti u grad čim dovršiš zadaću” ili, koristeći se prošlim iskustvom možete predvidjeti što će vaše dijete željeti, a znate što želite vi. Naprimjer hoće li vas pitati da mu kupite slatkiše čim uđete u trgovinu. Što obično želi iz trgovine? Što mu vi želite kupiti, odnosno, koliko ste novca spremni potrošiti. Dakle, pri postavljanju granica treba uzeti u obzir potrebe i roditelja i djeteta.
Postavljanjem granica izbjegavamo nastanak problema jer ih postavljamo prije nego što problem nastane ili barem prije nego što se produbi i zakomplicira odnose s djetetom. Primjerice: “Danas u dućanu nećemo kupovati slatkiše.“ ili “Kad dođemo u dućan možeš odabrati jednu vrstu žitnih pahuljica.“
Dobro postavljene granice usmjerene su na pozitivan ishod djetetove suradnje; postavite ih kao obećanje, a ne kao prijetnje – naprimjer: “Možeš gledati film ako napišeš zadaću i pospremiš svoj stol do 19 sati.“, a ne: “Nećeš gledati film ako ne napišeš zadaću do 19 sati”. Mogu biti i u obliku informacije: “Kuhinja se zatvara u 20 sati”.
Budite dosljedni!
Ako niste spremni izdržati i uskratiti nagradu ako dijete ne obavi svoj zadatak, nemojte ni postavljati granice. Ne popuštajte djetetovim pritiscima tipa “još samo ovaj put” jer ćete inače pokazati djetetu kako ne mislite ono što govorite i ne govorite ono što mislite te kako je u redu ako dijete ne poštuje granice koje ste postavili. Ukoliko želite popustiti, učinite to prije nego što to vaše dijete zatraži. Ako dijete ne uspije poštovati granice, odnosno izvršiti zadatak jer ste mu dali premalo vremena ili su vaše upute bile nejasne, nerazumljive, ili dijete još nije dostiglo stupanj razvoja da može učiniti ono što ste željeli - znači da ste loše postavili granice. U tom slučaju smanjite zahtjeve, odnosno postavite djetetu nove granice, dajte mu jasnije upute ili više vremena.
U čemu se granice razlikuju od naredbi ili pravila? Pravila i naredbe se najčešće temelje na kaznama i negativnim posljedicama za neposlušnost, dok je postavljanje granica izbjegavanje konflikata i igre moći između roditelja i djeteta. Djetetu ostavlja otvorena vrata da promjeni svoje ponašanje kako bi zadovoljilo svoje potrebe.
Granice se ne temelje na djetetovu strahu od emocionalne reakcije roditelja (ljutnji, neodobravanju), već dopuštaju pozitivne i negativne reakcije u sigurnom okruženju (negativne reakcije jesu jednostavno izostanak pozitivnih). Sve dok dijete doživljava pozitivne reakcije za svoje ponašanje, granice nam pomažu da dijete bude odgovorno za svoje ponašanje. Granice ne smiju biti prijetnje emocionalnoj sigurnosti djeteta; posebno su djelotvorne ako se postavljaju u okruženju ljubavi, prihvaćanja i međusobnoga poštovanja.
Preporuke roditeljima
- Objasnite djetetu što od njega očekujete.
- Jasnim i ozbiljnim glasom dajte djetetu do znanja što je neprihvatljivo, time pokazujete da nije riječ o igri.
- “Ne” znači odmah prestati s određenim ponašanjem; štedite “Ne” za velike stvari.
- Budite dosljedni: “Ne” uvijek mora ostati “Ne” za nepoželjno ponašanje. Ako niste dosljedni ne očekujte to od svoga djeteta.
- Dajte djetetu realne izbore i posljedice; prijetnje nisu realne ukoliko ih roditelj ne može održati.
- Nagovorite djecu na suradnju; shvati li dijete koje ponašanje zadovoljava roditelje, ono to ponašanje ponavlja jer voli ugoditi roditeljima.
- Umjesto da kažnjavate ono što nećete, nagradite ono što hoćete.
- Komunicirajte s djetetom: djeca vrlo brzo nauče da su roditelji ljudi s kojima mogu razgovarati ili pak ljudi koje treba izbjegavati, lagati im ili poricati stavove i/ili osjećaje - jer oni zapravo i ne slušaju.
- Budite model za poželjno ponašanje; roditelji su i inače primarni model za djecu. Djeca uče poželjno ponašanje gledajući, slušajući i imitirajući roditelja. Vrlo je važno da je roditeljsko ponašanje sukladno njihovim riječima.
- Umjesto udaraca, iskušajte neke nove načine da biste djecu naučili kako se ponašati. To nije tako jednostavno kao udaranje, za to treba vremena i prakse. Ali, i vi i vaša djeca vrijedni ste toga!
- Koristite kazne koje nisu nasilne: pošaljite dijete u krevet, ugasite televizor.
- Djeca često dobivaju pažnju kada krše pravila. Naučite vidjeti poželjna ponašanja i pokažite djetetu koliko ste zadovoljni njima. “Uhvatite” dijete kada se ponaša na željeni način! Recite mu kako ste ponosni na njega. Zagrlite ga, pohvalite ga!
- “Počastite” djecu nekom posebnom zabavom - ne slatkišima, kolačima i gaziranim napitcima. Umjesto toga koristite naljepnice, balone i/ili stripove kao nagradu za dobro ponašanje.
Pokušajte slijedeće:
- Odlučite da ćete se odmaknuti od djece ako osjetite kako ste previše ljuti. Otiđite iz sobe, odmaknite se dovoljno daleko tako da ne možete ozlijediti svoju djecu (ali ne ostavljajte djecu samu).
- Ljutnja može proizvesti potrebu da vičete i udarate. Izbacite to iz sebe! Šećite, trčite, duboko dišite; brojite do 100.
- Ako je vaše dijete dovoljno staro objasnite mu zašto ste ljuti.
- Napravite si toplo piće. Slušajte omiljenu glazbu, radio program. Pišite na papir ono što volite kod svojega djeteta i sebe.
- Otiđite se tuširati i pritom zamišljajte kako vam voda ispire negativne osjećaje; vičite pod tušem ako želite.
- Nazovite prijatelja ili rođaka - razgovarajte o problemu.
- Odvojite vrijeme samo za sebe i radite ono što vas veseli; upišite se na neku sportsku aktivnost, na tečaj stranoga jezika.
- Upišite dijete u vrtić; izmjenjujte se pri čuvanju djece sa svojim prijateljima.
- Sklonite stvari koje ne želite da dijete dira, zaključajte ormare. Svoj dom organizirajte tako da ne morate cijeli dan govoriti “Ne”.
- Razgovarajte s drugim roditeljima iz susjedstva, igrališta, ureda, crkve - saznajte kako oni rješavaju obiteljske probleme.
- Postavite razumne granice za ponašanje djeteta koje su prikladne njegovoj dobi i stupnju razvoja.
Što su granice, a što očekivanja?
Granice nude pozitivno rješenje povezujući ono što želi roditelj s onim što želi dijete. Očekivanja su usmjerena isključivo na ono što želi roditelj i mogu biti prijetnja emocionalnoj sigurnosti djeteta (od tebe očekujem to i to); upućuje na razočaranje, ljutnju ili kaznu ako dijete ne ispuni očekivanje roditelja. Granice povezuju djetetovo ponašanje s rezultatom koji nije u vezi s reakcijom roditelja te, stoga, ne dovodi do stresa u odnosima roditelja i djece.
Medioteka - Udruga za promicanje medijske kulture djece i mladih // www.medioteka.hr // info@medioteka.hr